Stigla je s ispita na Ekonomskom fakultetu na kojem je redovita profesorica, održala je sastanak na Sveučilištu na kojem je prorektorica. Vjerojatno je ubacila i razgovor o Udruzi računovođa i financijskih djelatnika Splita. U međuvremenu je primila na znanje i valjda odobrila da Hajdukov desni bek Mirko Oremuš može na posudbu u Izrael. Ta mila i vedra gospođa Branka Ramljak, sa stalnim osmijehom na licu, ima energiju za nekoliko ljudi i sve obavlja s osmijehom. Prva žena predsjednica Hajduka u povijesti mjesec je dana na toj funkciji. Sjeli smo na terasu trgovačkog centra Joker, u prolazu je srela bivšeg gradonačelnika Željka Keruma, ljubazno su popričali. Na zadnjem katu Jokera Split kao da je na dlanu, pravo mjesto za razgovor s prvom ženom predsjednicom Hajduka. Pričali smo o svemu, o njezinu djetinjstvu u Sukošanu, o fakultetu, o ovome i onome, ali svakih nekoliko minuta vraćala se na Hajduk.
– Volim Hajduk, obožavam ga. Kao djevojčica, dok je tata bio na utakmici na Starom placu, osluškivala sam huk tribina. Iz Sukošana smo išli starom cestom od Splita, stali na janjetinu u Podorljaku, mama i ja ostali bismo kod tete, koja je živjela u Varošu, a tata bi išao na utakmicu. A prva utakmica na kojoj sam bila na Poljudu bila je ona kad je umro Tito, Hajduk je igrao protiv Zvezde – priča nam Hajdukova predsjednica.
Premda je prva dama postala prije mjesec dana, tu je prigodu imala i prije godinu dana, ali...
– I prije sam trebala postati predsjednica Hajduka, kad je Hrvoje Maleš odstupio. Dogovorili smo da Maleš ostane na funkciji dok ne dođe netko drugi. A prije tog dogovora nagovarali su me da preuzmem Hajduk. Borila sam se svim silama protiv toga, jer nismo tjerali Hrvoja u tom trenutku, imali smo predsjednika. Bio je tada velik pritisak članova Nadzornog odbora na mene, ali sam se oduprla.
Kada je profesor Josip Paladino zbog afere s Karlovačkom bankom dao ostavku, nije imala izbora. Ionako je operativno bila uključena u sva zbivanja u Hajduku. Kaže da joj se život nije previše promijenio.
– Osim medijske eksponiranosti, sve mi je ostalo isto. Dobro, duboko u sebi osjećam promjenu, svjesna sam odgovornosti, činjenice da ću ostati upisana u povijest. Ponosim se time, kako ne bih. Pa na jednoj sam od najvažnijih funkcija u Splitu. Kažu mi, badava ti svi doktorati, članci..., nitko te nije znao dok nisi došla u Hajduk.
Nije predsjednica koja drži željeznu disciplinu. Osmijeh je njezin prepoznatljiv “moto”.
– Nisam nikada bila u svlačionici, i ne namjeravam otići. Nisam vam ja kao ona Olga Smorodskaja, znam da su me neki mediji uspoređivali s predsjednicom ruskog Lokomotiva, ona je znala otići u svlačionicu i držati govor igračima.
Njezin postulat rada je “zadovoljan radnik je dobar radnik”. I tu nema dvojbi, takav Hajduk želi. Kada priča o financijama spušta glas. Jednostavno je takva, prema boji glasa i pogledu sve je jasno.
– Nastavimo li ovim tempom, Hajduk bi 2015. mogao biti na zdravim nogama. Smanjujemo troškove, na tome smo najviše radili. Imamo dobre rezultate iz prvog kvartala 2013., to nam daje vjeru da smo na pravom putu. U Hajduku igrači ne mogu zarađivati, on je klub iz kojeg idu po zaradu.
Uzor Tito Kirigin
Na spomen američkih ulagača zavrtjela je glavom. Svjesna je Hajdukove iznimno teške situacije, ali svjesna je i da Hajduk ima onu neku posebnost koju ne smije izgubiti.
– Sad su Amerikanci, sutra može stići i ponuda iz Rusije. Treba vidjeti što mi hoćemo, možda je ovo fitilj koji će nam omogućiti da kažemo što želimo. Sviđa mi se način gradonačelnika Baldasara, što će sa svima razgovarati. Ne trebamo se preko noći odlučiti. Istina je da je Hajduk u financijskim teškoćama, da nemamo glavnog sponzora, da imamo puno obaveza. Istina je i da se u posljednjih godinu i pol puno toga i očistilo. Činjenica je da nam dodatni novac treba. Rastrgana sam zbog toga, emocije mi kažu da želim naš, splitski Hajduk. A s druge strane, racionalno razmišljanje mi kaže: Branka, nema novca, a bez njega ne možeš ništa. U svijetu je trend da privatni kapital ulazi u klubove, neki se, poput Njemačke, tome odupiru. Novac nam treba, a ne možemo ga očekivati samo od transfera.
Osmijeh joj se vratio kada smo spomenuli Šveđanina Jensa Anderssona, novog sportskog direktora. Hajduk je po mnogo čemu poseban, tako je i sa Šveđaninom. Tko bi rekao da će jednog dana Skandinavac biti sportski direktor bijelih.
– On je moja prva odluka kao predsjednice. Kada je stigao našli smo se na ručku, to je ideja predsjednika uprave Marina Brbića. Andersson je nešto novo, trebalo je hrabrosti i mudrosti, taj potez je baš takav, a je li isplativ pokazat će vrijeme. Ostavio je na mene iznimno pozitivan dojam, smiren je čovjek koji zna o čemu govori.
Ona obožava razgovarati o Hajduku, vraćati se na početak dolaska u Poljud. Na jesen će dvije godine da je u upravljačkim strukturama.
– Puno toga nismo znali kad smo stigli u Hajduk. Ni kako se organizira utakmica, ni kako izgleda rad restorana ili porte. Od početka me zanimala najniža sfera. Bilo je puno stihije, kad bih pitala Jozu što je to, on bi rekao to je u Ante, Ante bi rekao da je u Mate... I tako u krug. U Hajduku ima puno sitnih detalja koje treba okrenuti, i oni čine klub. Ma, želim da Hajduk bude u svim aktivnostima, da ima što reći. Mi smo tu, otići ćemo kao što su u ove 102 godine čelnici odlazili, ali želim da iza nas nešto ostane. Pa kada netko kaže da dolaze ljudi iz Hajduka, da se svi dignu na noge. To je Hajduk nekada imao, tako je bilo u vremenima Tita Kirigina.
Baš je taj slavni predsjednik Hajduka njezin idol. Kada je dolazila u Poljud tragala je za Kiriginovim radom.
– Puno sam čitala o njemu, naglašavao je timski rad, i ja sam na tom tragu. Odluke donosiš, ali kad imaš ljude koji ti pomažu onda je jednostavno donijeti odluku.
Na trenutak je zastala, sjetila se Stanka Poklepovića. Svako malo Hajdukova predsjednica izbaci pokoju vrckavu epizodu.
– Jednom mi je šjor Špaco Poklepović kazao da se ne kaže ekipa, nego momčad. Ekipa je ženska, to mi je Špaco rekao.
Novi svijet
U Hajduku je upoznala jedan novi svijet, puno novih faca, ljudi različitih pogleda. Ima i nekih koje još nije uspjela sresti, poput Dinamova šefa Zdravka Mamića.
– Mamića još nisam stigla upoznati, nisam imala tu prigodu, nije ga bilo na utakmicama. Baš čudno. Upoznala sam dosta različitih ljudi, ovo je drugi milje od onoga u kojem živim i radim. Slušala sam, pričali su mi o nogometnoj mafiji, ovom, onom... Iskreno, nijednu neugodnost nisam imala. Kažu da su menadžeri ovakvi, onakvi, no sa svima sam normalno razgovarala. Ne znam je li to zato što sam žena, ali to je činjenica.
Opet smo na trenutak skočili unatrag, kako je uopće profesorica Ekonomskog fakulteta došla na ideju da se kandidira na natječaj za Nadzorni odbor Hajduka.
– Kada sam vidjela projekt Naš Hajduk, pa natječaj za Nadzorni odbor, shvatila sam da bih se mogla javiti. Prvo sam to kazala suprugu i podržao me, a potom sam to rekla i rektoru. I on me podržao. Možda sam tada riskirala, bila sam jedina žena među 37 kandidata, totalna anonimka. Ušla sam u avanturu. Ne osjećam da sam tada nešto stavljala na kocku, nekakav svoj profesorski ugled. Sada, kada sam predsjednica Nadzornog odbora Hajduka, moj je ugled na kocki.
Do ideje je, kaže, došla samostalno. Nitko nije stajao iza nje, samo ljubav prema Hajduku.
– Jednom su rekli da me doveo Štimac. A nikada s njim nisam razgovarala prije nego što sam stigla u Hajduk. To sam mu ispričala, nasmijao se. Štimac je galantan prema ženama.
Sa Štimca smo u razgovoru skočili na Luisa Figa. Jednom se pohvalila da je dva sata razgovarala s njim.
– Kad smo igrali s Interom bila sam određena da idem na ručak s njihovim predstavnicima. I kada smo ušli u restoran, ondje je bio Figo. Dva smo sata razgovarali, nisam ga pustila, niti on mene. Figo je ambasador Intera za međunarodne utakmice, baš sam bila pod dojmom razgovora s njim, zaista je markantna osoba. Sa ženske strane, rekla bih da je vrlo zgodan.
Na ekonomiji je omiljena. Stariji studenti sjećaju se kako im je kao asistentica savjetovala da sjednu malo dalje, jer profesor slabije vidi, da mogu prepisivati.
– Ha-ha, kako su vam to ispričali. Da, studenti me ocjenjuju visokim ocjenama. Ljudima ne možete lagati. S nekim možete biti dobri jedno predavanje, dodvoriti se mladim ljudima nakratko, ali ne možete im lagati cijeli semestar, godinu...
Dok traju predavanja i ispiti, nema priča o Hajduku. Ali, u fakultetskim stankama tema je samo jedna – Hajduk.
– Strogo odvajam studij od Hajduka. Nitko me na fakultetu nije nazvao predsjednicom, tamo sam profesorica. Istina, nakon ispita pitaju o Hajduku, razgovaramo... Drago im je što sam tu, pitaju me kad ćemo biti prvaci, koga kupujemo, tko odlazi. Ma, Hajduk je pokret, nešto posebno, nešto što se ne može objasniti onima koji ne vole Hajduk. Mi smo u klubu osjetili tu ljubav, otvorili smo se prema navijačima, prema narodu... Sanjam o ulasku u Europsku ligu, o financijskoj konsolidaciji. Sretna sam što sam mali kotačić svega toga-
Premda joj je osmijeh zaštitni znak, ponekad ipak izostane. Sjetila se teških trenutaka.
– Dvije sjednice Gradskog vijeća kada smo čekali jamstvo za kredit, pa smjenjivanje Krstičevića, Krešića i Fiorentinija. Teško je to, ali to su odluke koje netko mora objelodaniti. Tada se nisam smijala. Znam ja i zaplakati, kako ne. Emotivna sam, i film me zna rasplakati.
Kada čovjek malo dulje razgovara s Hajdukovom predsjednicom postane mu nekako teško pojmljivo da se ona ponekad i naljuti, da zaviče.
– O, zavičem kod kuće, pogotovu kad suđe nije oprano ili krevet nije napravljen. I onda mi cure (gđa. Ramljak ima dvije kćeri, nap. a.) kažu da svoje probleme ostavim na poslu. Na poslu si ne mogu priuštiti taj luksuz da se naljutim. Odmah bi rekli: “Vidi je, što ona misli”. Netko svoju auru stvara tako da je namršten, povučen, a moja je aura komunikacija, vedrina. Uvijek treba razgovarati, tada dođu i rješenja.
>>Prva šefica Hajduka: Znam što me čeka, već sam duboko unutra
>>"Naš Hajduk": Amerikanci nam ništa konkretno nisu otkrili
