Prije nego što će uslijediti drugi prijedlog za Nobelovu nagradu, Ivana je predložena za članstvo u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (JAZU).
Obrazlažući da je “gdja Ivana Brlić-Mažuranić išla svojim putevima” te iako “nije utjecala na hrvatsku književnost, zadužila je svoju domovinu ‘Pričama iz davnine’, koje su prevedene na gotovo sve europske jezike“, pa je red da – predlaže Milivoj Dežman – “i kod kuće dobije adekvatno priznanje izborom za člana dopisnika.” Prijedlog je odbijen.
Prije nego što će Dežman uputiti novi, otišao je drugi prijedlog za Nobela. Dok je u prijedlogu iz 1931. naveo “Priče iz davnine” kao najvažnije autoričino djelo te priložio raspravu i izabrane kritike, u ovome Gavro Manojlović upućuje na srodnost s ruskom književnošću te vidi moguću nagradu kao čast i svim južnoslavenskim piscima koji tom nagradom nikada nisu bili nagrađeni. Ni ovaj put ništa pa je dvije godine poslije uslijedio i treći pokušaj – sada i s potpisom Alberta Bazale. U međuvremenu Ivana je već postala prva žena članica JAZU.
Stogodišnja veza Smail-age i Jaše
Ovaj put prijedlog je bio opširniji, a zastupao ga je isti Manojlović koji ne vidi zapreke u tome što je kandidat “žensko” jer pjesničke su joj kvalifikacije “visoke”, a “osim toga je kći Vladimira i unuka Ivana Mažuranića”, da ju je on “mirne duše” mogao predložiti za Nobelovu nagradu. Prijedlog je bio prihvaćen i novoizabrana članica biva na svečanoj sjednici na kojoj predsjednik Bazala ističe kako je Ivana “prva žena koja ulazi u red njezinih članova”.
Ostao je još jedan pokušaj za Nobela, četvrti i – posljednji. Ponovno ga potpisuju spomenuti Albert Bazala i Gavro Manojlović 20. siječnja 1938., ali i ovaj put bez uspjeha. Iako su se uz Ivanine nominacije za Nobelovu nagradu pojavljivali spomenuti Akademijini čelnici, ni prijašnja tri pa ni ovaj posljednji nisu bili službeni prijedlozi JAZU. Privatna je bila i inicijativa koja je – po svemu sudeći – potekla od Franje Bučara, tadašnjeg predsjednika Švedsko-jugoslavenskog društva, inače Ivanina obiteljskog prijatelja. U svemu tome i ovaj je put bio angažiran “moj impresario” – brat Želimir.
Iako je sve češće po sanatorijima, ovaj polovični uspjeh ili neuspjeh ne ometa Ivanin interes za prošlost i starinu, koji nije ostao samo na bajkama, basnama i ponekom prijevodu (npr. Lamartina “Iz indijskih basni”). Posebno je zanimljiv Ivanin zapis “Što mi je pričao mali Alija” s pričom koju je čula od dječaka Alije Majetića, koji je za velike gladi 1918. prešao iz Bosne te našao zaklon u njezinoj kući – baš kao i mnogi ruski emigranti nakon Oktobarske revolucije.
No kruna Ivanina zanimanja za istočne teme sada je bio dječji povijesni roman “Jaša Dalmatin: potkralj Gudžerata”, koji je izišao za Božić 1937. u nakladi zagrebačke Dvorske knjižare Vasić i Horvat.
Poticaj je ovaj put stigao od oca Vladimira Mažuranića. On se u svojim istraživanjima života Melek Jaše, Dubrovčanina, potkralja u indijskoj provinciji Gudžeratu na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće, namjerio “na čudo od čovjeka, koji je od roba postao potkraljem u dalekoj Indiji”, pa je o tome još 1925. objavio raspravu u Akademijinu Zborniku kralja Tomislava. Ivana je pratila to očevo istraživanje, štoviše na poziv Vladimira Nazora prilagodila je neke njegove dijelove za gimnazijsku čitanku “u djetskom stilu” s opaskom “po Vladimiru Mažuraniću”.
No otac joj je umro samo dva mjeseca nakon Nazorova poziva, ali je u međuvremenu očeva historiografska priča poprimila literarne konture, tj. očev Jaša Dubrovčanin postao je Ivanin Jaša Dalmatin. Sačuvani nacrti “Jaše Dalmatina” svjedoče o procesu na kraju kojega je nastao roman od dva dovršena i od jednoga nedovršenog dijela.
Samo tri mjeseca prije nego što će roman izići dvojilo se hoće li se ići na jednu ili na dvije knjige, no prihvaćen je prijedlog izdavača da prvi dio dobije neku cjelovitost pa umjesto naslova “Kasnije potkralj Gudžerata” da konačni bude “Jaša Dalmatin: potkralj Gudžerata”.
Tako je Ivana na neki način odustala od pisanja drugog dijela romana koji je bio skiciran u četrdesetak zadnjih stranica, štoviše bile su predviđene i ilustracije koje je izradio Vladimir Mažuranić mlađi, sin Ivanina brata Darka.
Sve u svemu, Jaša Dalmatin: potkralj Gudžerata izišao je gotovo deset godina nakon smrti Vladimira Mažuranića i to bez godine izdanja. No, da je riječ o kraju 1937., vidi se po Bučarovu prikazu u Obzoru 10. prosinca 1937. u kojemu stoji da je „za sv. Nikolu i pred Božić izašla vrlo zgodna nova knjiga vrlo lijepo opremljena za omladinu, koja nam prikazuje avanturistički život jednog mladog Dubrovčanina“.
Predgovor Jaši napisao je ugledni katolički kritičar Ljubomir Maraković u kojemu, dovodeći u stogodišnju vezu “Smrt Smail-age Čengića” i “Jašu Dalmatina”, ističe kako “ovaj neobični pogled na Istok” pokazuje “svijet koji nije ostao bez duboka traga u životu naših krajeva, a naročito u životu naših muslimana koji su s nama iste krvi.”
Želja za radostima i svijetom
Jašu je Ivana pisala u svom vinogradu u kojemu je – iako ozbiljno načeta zdravlja – za vinogradsku godinu 1936. toga listopada zabilježila: “Ja, Ivana Brlić, perovodja opisa kroz 41 godinu, selim u Zagreb sa mojom studenticom Nedeljkom. Usljed toga zaposlenost, metež i pomanjkanje ‘duševne udobnosti’ za opise. Berba dobra 163 Hktl. na ukupno 5 jutara Zd., Zora i ja – Voća (krušaka) mnogo, zdravlje, sa prekidima, povoljno u obitelji, djaci u obitelji ‘odlični’ (ima ih 9!). Zet Ružić ban savske banovine, brat Željko predsjednik senata, sin Ivo komesar saveza središnjih hrvatskih selj. zadruga. Ja svršila ove godine I. dio hist. romana ‘Jaša Dalmatin, podkralj Gudžerata’...“.
Nakon što je “Croat Andersen is honoured by Academie” („South Slav Herald“) i “La prima accademica jugoslava” („Il Piccolo della sera“) “prisustvovala prvoj Akademijinoj sjednici, a prijedlozi za Nobela išli dalje, Ivana je srpanj i kolovoz 1937. provela na liječenju u Rimskim Toplicama.
Otuda kćeri Zdenki javlja da “bolno, strašno, žudim da bih ja imala dom, da dodjem kući, gdje me netko čeka”, te da je došlo vrijeme “da mi u mom stanu u Brodu taj dom stvorite”, a “od vremena do vremena” da može otići u Zagreb – “jer moja želja za svijetom, za njegovim ljepotama i radostima neće nikada prestati”. Sve to samo s jednim ciljem: “da umrem kao Tvoj tata, kao moji tata i mama, kao svi dostojni i vrijedni ljudi u svojem domu i uz svoju obitelj”.
Slično će ponoviti 30. kolovoza iz Lassnitza: “temelj mojoj bolesti i melankoliji: da naime, čim nisam sama sposobna udešavat svoj život, ostajem kao pusti siroma bez doma i okrilja”.
Sutra: Depresija i tragična smrt
