Učestale incidente u školama komentirala je za Večernji list Marina Milković, članica Zagrebačkog psihološkog društva. Kaže da se nakon sličnih teških događaja redovito traži krivac. "Normalno je da mi ljudi želimo pojednostaviti kompliciranu stvarnost i pronaći jednostavna objašnjenja, ali u ovakvim situacijama ona ne postoje. Tako se objašnjenja ne mogu svoditi ni samo na izloženost društvenim mrežama. Istovremeno, na ovaj način propuštamo se dotaknuti važnih pitanja i teme o tome kako poboljšati svakodnevicu svih u školama. Kako možemo u školama graditi atmosferu zajedništva, suosjećanja prema sebi i drugima, međusobnog poštovanja uz jasne granice, konstruktivnog rješavanja problema? Kako možemo osnažiti djelatnike škola da se nose s izazovima rada s mladima danas? Kako da školu učinimo za mlade mjestom podrške i učenja, a ne glavnim izvorom stresa?", napominje.
Omalovažavanjem današnjih mladih s jedne strane i profesora s druge strane, kaže, samo se dodatno udaljavamo. "Mladi dobivaju ponovno poruku da ih se ne razumije i da s odraslima nema ni smisla pokušati razgovarati, a djelatnici škola dobivaju poruku da se njihov trud ne vidi i da njihov posao nije vrijedan. Škola ne smije biti mjesto nasilja, a važan način prevencije da to postane jest da već od rane dobi na nasilje reagiramo i jasno damo do znanja da nije prihvatljivo te da mladi budu izloženi dobrim modelima za učenje upravljanja sukobima", ističe Milković i naglašava da je važno graditi dobar odnos s djecom i mladima.
"Dobar odnos ne znači popustljivost, već znači da se slušamo, poštujemo, brinemo jedno o drugome, pazimo da se međusobno ne povrijedimo čak i kad smo ljuti. Svakako je važno s djecom i mladima razgovarati. Pri tome mislim da i mladi i odrasli zakolutaju očima kad čuju ovo rečenicu jer se sjete niza takvih neuspješnih pokušaja razgovora. Vjerojatno da malo dublje zakopamo po sjećanjima bismo se i mi sjetili takvih razgovora iz svoje adolescencije, usput započetih tema koje bi završile svađom. Neuspješni razgovori obično izgledaju tako da svaka strana istrese svoje mišljenje bez puno slušanja, istovremeno si međusobno kažu ružne stvari, sve uz mnogo kritike i prigovora uz ljutito razilaženje i po mogućnosti lupanje vratima.
VEZANI ČLANCI:
Kako bi takav razgovor trebao izgledati? Da dijete ili mladu osobu pitamo za mišljenje, komentar, iskustvo ili brigu o događaju jer nas iskreno zanima, želimo ga čuti, a ne samo zato da možemo što prije reći svoje. Da kažemo svoje komentare nakon što smo poslušali i otvorimo prostor za pitanja. Taj razgovor ne može biti usputna tema na dnevnom redu samo kako bismo je obavili. Na kraju, često ovi dana slušamo i komentare kako "u naše vrijeme" nije bilo tako. Ovakav stav nam dosta otežava nošenje s ovdje i sada. Da, prije je bilo drugačije, ali ne možemo pobjeći iz vremena u kojem živimo, već trebamo početi učiti kako se nositi s ovim sadašnjim vremenom", ističe M. Milković.
Nakon incidenta u Strojarskoj tehničkoj školi Frana Bošnjakovića u Zagrebu u kojem je isprovocirani profesor nasrnuo na učenika, javljaju se nastavnici i na društvenim mrežama iznose svoja šokantna iskustva s učenicima. U nekim porukama koje objavljuju nastavnici spominju da su ih učenici pikali šestarima, vrijeđali, naguravali ih i prijetili da će nabaviti oružje.
Bjelovar: Pješak poginuo u naletu auta u naselju Jošine
