Kad te ljudi povrijede i iznevjere, idi u sklonište. U njemu te čekaju psi koje su isto tako povrijedili i iznevjerili ljudi. Zajedno možete izliječiti jedni druge! Doživjeti njihovo "otvaranje", trenutak kada opet vjeruju ljudima, to je nagrada i osjećaj koji je teško riječima opisati.
– Najpametnije je doći i vidjeti – kaže nam hrvatski glazbenik Boytronic, koji već gotovo dvije godine odlazi u Sklonište za životinje Velika Gorica u Jagodnom. Obišao je nekoliko skloništa, ali u velikogoričkom je pronašao sve što je tražio, od pristupa zaposlenika koji su, uz brigu o životinjama, ljubazni i odgovaraju na sva pitanja, do predanosti volontera udruge Sigurna kućica. Oni su posvećeni udomljavanju pasa, a brinu se i da im boravak u skloništu bude što ugodniji. A psi, njihove priče jednako su tužne u bilo kojem skloništu, zato pokušava potaknuti što više ljudi da dođu, da pomognu u šetnjama, da se poigraju sa psima, da im pruže ljubav.
– Nikad ne mogu oguglati na tužne priče, ali manje su tužne jer sam s njima – kaže nam i dodaje da je svaka kap važna da bi se nešto napravilo, da bi nastao potočić koji vodi do novog doma za ostavljene pse. Priznaje, borba je to s vjetrenjačama, jer puno je ljudskih monstruma, kako naziva one koji napuštaju životinje. I zato je važno da svatko napravi najviše što može, i zaposlenici i volonteri Sigurne kućice, ali i svi drugi koji dolaze. Jer psima je svaka šetnja važna i puno im znači.
– Sve je bolje nego biti ostavljen u boksu. Ljudi često dođu po psa kao po igračku, a onda ga vrate. To je najgore što se psima može dogoditi – ističe. Za njega je odlazak u sklonište kao odlazak u neki drugi svijet, svijet nade i sreće. Posebno ga, kaže, privlači raditi i družiti se s traumatiziranim psima. Educira se i želi biti biheviorist za pse. O životinjama koje završe u skloništu često se ne zna gdje su i kako živjele, kakva im je prošlost, ali oni kojima u životu nije bilo lijepo sami to pokažu. Uplašeni su, bježe od ljudi, boje se dodira, skreću pogled.
– S takvim psima treba beskrajno strpljenje. Često prvo samo sjedim uz njih u boksu, ne gledam ih, ne diram. Čekam da se opuste. Nekad i razgovaram s njima, sve ovisi o psu. A onda krenemo u šetnju, u ovu našu šumu, tišinu – kaže nam. Puno je pasa prošlo kroz njegove ruke, no poseban trag ostavila je jedna sasvim obična kujica. Rekli bi neki – crni, neugledan pas. U skloništu je dobila ime Cookie, a bojala se ljudi, prostora, zvukova. Radio je s njom pet mjeseci.
– Vodio sam je na izlete, u grad da se nauči na ljude i promet, bili smo i na Sljemenu, Jarunu, Bundeku. Jednom sam došao u sklonište tužan zbog drugog psa, Cookie me tješila, osjetila je moju tugu. I ona je jedini pas koji je bio i u mojoj kući, htio sam vidjeti kako će to izgledati kad dođe kod udomitelja. Sve je bilo savršeno, a kad je otišla, u kući je ostala praznina – govori nam Boytronic. Trenutačne životne obveze ne dopuštaju mu da ima svog psa, ali mu je odlazak u sklonište gotovo opsesija. Znaju mu u šali reći da je on zaposlenik bez plaće. Da bi se pas udomio, kaže, mora postojati i neka priča o njemu. Nije dovoljno napisati samo koliko ima godina i koliko je velik. Upravo je priča o psima prvo što će ljudi pronaći na stranicama udruge Sigurna kućica, koja ih i objavljuje. A oni to, dodaje glazbenik, savršeno rade.
– Kad mene tekst takne, a toliko sam ih napisao, onda je pravi – ističe Boytronic. I dok on hvali volonterke velikogoričke udruge, one pak kažu da se ne može ni opisati koliko psima znače njegovi dolasci i pomoć.
– Svaki dolazak i šetnja su važni. Zato i pozivamo ljude da dođu, tijekom svih ovih godina shvatile smo koliko to znači psima u skloništu. No, ovo je nešto sasvim drugo, puno dublje. Ovako se razvija povjerenje, psi prepoznaju miris, neki već i zvuk auta, tu se stvara nešto posebno. Odgovorno tvrdimo da bi neki psi još bili u tim boksovima da nije Boytronic s njima izgradio odnos povjerenja i učinio te najvažnije korake za koje su potrebni sati i sati, bez prekida. Malo ljudi spremno je toliko dati, jer to je dvosmjerno. I čovjek tu otvara srce i dušu, teško ih je ostaviti i otići pa se vratiti, i onda to sve ponavljati. I psi to osjete i nagrađuju svojim povjerenjem – kažu nam volonterke.
A Boytronic dodaje da u sklonište dolazi radi pasa, a iz njega odlazi sretan i pun energije. I poziva sve koji žele osjetiti istu sreću da odu u najbliže sklonište, da pomognu i psima i sebi.
VIDEO: music & 
: Days to remember - Evgeny Bardyuzha To the ends of the earth - Edgar Hopp
Da ima jos takovih divnih ljudi ovaj svijet bio bi ljepsi.