Proljeće 1995. godine, kraj svibnja. Hrvatska je još mlada država, u ratu, velikim dijelom teritorija pod okupacijom. Ali vojna smotra na zagrebačkom Jarunu prkosi tim činjenicama i odaje dojam oružano moćne države spremne da se obrani i oslobodi, što će se dva mjeseca poslije u blistavoj akciji Oluja i dogoditi. Mimohod gleda cijela zemlja. Kome srce nije zaigralo pred moćnim tenkovima i topovima, pred zrakoplovima u preletu, pred odlučnom vojskom pod čijim koracima zemlja tutnji i jeca u čežnji za slobodom!? Otkud snaga toj zemlji koja je navodno sva opljačkana? Otkud joj snaga kad se istrošila na stotinama tisuća izbjeglica? Otkud joj snaga kad su joj razrušene tvornice a na stotinama mjesta proizvodnja je stala? Otkud joj snaga kad se gotovo ni dolara nije zadužila u inozemstvu? To su pitanja za one koji su poslije Tuđmanove smrti 15 godina uništavali Hrvatsku vojsku, uklanjali, brisali njezino ratno naslijeđe da bi je danas doveli do stanja u kojem je, kako piše “Deutsche Welle”, tehnički “drastično zapuštena” kao i “strateško-teorijski otuđena iz demokratskog ambijenta”. O njoj se piše “gotovo isključivo onda kada se u njezinu okviru dogodi neki ozbiljan tehnički kvar ili propust”, pa se ruše ratni zrakoplovi. Ali nije problem samo dotrajala flota, slično su zapušteni i ostali rodovi, svejedno je govori li se o katastrofi u Hrvatskoj ratnoj mornarici ili u kopnenim oklopnim jedinicama. Razlozi su, piše “Deutsche Welle”, u dugogodišnjem zanemarivanju obrambene politike i u odustajanju od razvojnih ulaganja koje prati i “teorijski, doktrinarni muk na najvišoj razini.”

Drugim riječima, nova vlast, Račanova, Budišina i Mesićeva, najpresudniji čimbenik nacionalnog opstanka iz devedesetih godina pretvara u siroče. Razjurene su obavještajne službe, Mesić je posmicao gotovo svu generalsku ratnu elitu, ministar Pančić godinama se ničim drugim i nije bavio osim optuživanjem generala za lažni invaliditet, a ministar Radoš blokira sve planove za razvoj vojske naslijeđene iz Tuđmanova vremena. Među ostalim, prekida razgovore s Izraelom koji su nam jamčili jedno od najboljih ratnih zrakoplovstava na svijetu. Bivši načelnik Glavnog stožera admiral Davor Domazet Lošo kaže: “Vojska koju smo 2000. godine ostavili, general Pavao Miljavac kao ministar obrane i ja kao načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, bila je pobjednička vojska. Ne jednom, u svijetu, tih godina znali su reći da priznaju tri vojske: američku, izraelsku i hrvatsku. Ali nakon 14 godina od te naše pobjedničke vojske malo je toga ostalo. Od 2000. godine krenulo je njezino sustavno uništavanje iako je oružana sila temelj opstojnosti svake države na svijetu, pa tako i naše.” U povodu rušenja MiG-a na obljetnicu Oluje Lošo podsjeća: u Oluji smo imali 19 MiG-ova, koji su imali dva ili tri borbena leta na dan, što je iznad standarda NATO-a, a nijedan nije pao ili bio oboren!

Kako tragično i tragikomično danas izgleda stanje u kojem je Ante Kotromanović svako malo istican kao najštedljiviji ministar dok se istodobno ruše MiG-ovi a u europskim medijima se zgražaju nad bijednim stanjem Hrvatske vojske. Nekad smo, istina, unutar Jugoslavije, bili jedan od pet proizvođača podmornica u svijetu, kaže Pavle Kalinić, a danas ne bismo bili u stanju pružiti otpor ni jahti Romana Abramoviča kad bi uplovila u Jadran. Zlokobno pak zvuči mišljenje vojnog analitičara Igora Tabaka, kojemu se čini da se Hrvatska ponaša kao da je njezina vojska 1995. godine ispunila svoj smisao. Taj privid je opasan, jer nova se iskušenja ne mogu predvidjeti. “A to znači”, kaže Tabak, “i da se vojska nad kojom domicilni narod nema kontrolu teorijski i praktično, može okrenuti protiv njega”. Je li to bio cilj politika poslije Tuđmanove smrti? Je li se radilo o naumu da se pobjednička vojska hrvatskog naroda od toga naroda otuđi kako bi je onda politika mogla upotrebljavati po svojoj želji? Ta mogućnost toliko je fantastična i nevjerojatna koliko užasna i zabrinjavajuća.

>> Milanoviću i Josipoviću, budite i vi osloboditelji, na Dan pobjede oslobodite nas sebe!

>> Europska unija otima nam posljednje kune – cilj hrvatskih ljevičara je ostvaren!

11

PROBLEM S GRADSKIM STANOM

Zagrepčaninu propadaju zidovi u stanu. Kada je otišao u stan iznad, imao je što vidjeti: Nisu ni znali da tamo netko živi

2

uspjela je pobjeći

Odrasla je u amiškoj zajednici: 'Nisam se mogla tuširati niti oprati kosu 19 godina'

Video sadržaj

16

NETIPIČAN ODNOS

Evo kako je Joško Vlašić prokomentirao izjavu svog zeta Rubena da su on i Blanka u otvorenom braku

Rizik za voće

Klima uz Neretvu idealna je za razvoj poljoprivrede, no određene kulture postaju sve ugroženije

Za svaki interijer

Kao božićna dekoracija i ambijentalna lampa: Ovaj ukras je sve što vam ove jeseni treba u domu

Poslodavac nudi stalni radni odnos i plaću do 2200 eura neto. Uvjet je srednja škola