Kada komadu drveta udahnete život i uobličite ga, ne mogu vam opisati taj osjećaj. To je neprocijenjeno bogatstvo – govori 69-godišnji Mijo Jaić istodobno klešući drvo u svojoj improviziranoj radionici u mjestu Podudbina. Iako je završio višu elektrotehničku školu te stekao zvanje strojovođe dizel-elektrolokomotiva s radnim mjestom u Sekciji za vuču vlakova Zagreb, od malih se nogu bavi slikarstvom i kiparstvom.
Strojovođa dizel-lokomotiva
– Umjetnost se ne uči. Ona mora biti u srcu i duši. Da, završio sam prvo srednju školu sa zvanjem automehaničara, u Križevcima, no nije mi se svidio taj poziv, pa sam u Zagrebu upisao školu za strojovođu dizel-elektrolokomotiva. Škola je bila u Palmotićevoj ulici i tu sam stekao zvanje elektrotehničar i strojovođa dizel-elektrolokomotiva. Posao me čekao u sekciji za vuču vlakova, u Zagrebu. Radio sam kao strojovođa nepune četiri godine, dok mi nije poginuo mentor Luka, u direktnom sudaru vlakova negdje u Vrpolju. Tada sam napustio željeznicu – prisjeća se Mijo objašnjavajući nam otkud slikarstvo i kiparstvo u njegovu životu.
– Otkud slikarstvo i kiparstvo? Sve je počelo negdje osamdesetih kao hobi, a na to me potaknuo vrbovečki slikar Mladen Kefelja, koji je u to vrijeme već bio afirmirani umjetnik. Zapravo je on prvi kod mene primijetio likovni potencijal. U to vrijeme bila je popularna naiva u slikarstvu, pa sam i ja krenuo s naivom. No nisam bio zadovoljan, nešto me vuklo prema drukčijem slikarskom izričaju. Našao sam svoj stil slikarstva, na nikoga vezan, i s tim stilom 1987. godine primio Plaketu Grada Zagreba u konkurenciji od dvjesto autora. No i prije toga imao sam puno skupnih izložbi u Hrvatskoj, pa i izvan nje, koje su bile jako dobro prihvaćene od likovne kritike. Moj likovni rad tada su pratili eminentni likovni kritičari prof. Juraj Baldani te prof. Antun Bauer, koji je svoju kompletnu zbirku likovnih radova darovao rodnom gradu Vukovaru. Na nesreću, tu je zbirku u Domovinskom ratu opljačkao agresor i završila je u Beogradu. Moj likovni rad pratio je i poznati hrvatski novinar i kolekcionar Gerhad Ledić, neki će ga se sjetiti kao Lutajućeg reportera, a koji je svoje kolumne imao u popularnom VUS-u.
Naravno, bio sam pozivan i na niz likovnih susreta, gdje sam se družio i s kiparima i tu se rodila želja da se okušam i kao kipar. A da bi bio kipar, moraš biti dobar crtač, što ja inače i jesam. Naravno, nije išlo iz prve, mučio sam se, ali mi je savjetima pomogao jako puno poznati hrvatski kipar Izidor Popijač rodom iz Bednje u Zagorju – kaže Mijo dok razgledavamo njegovu radionicu. I nastavlja:
– U to vrijeme slikarstvo mi je ipak bilo glavno. Svoje radove sam u to vrijeme prije rata čak jako dobro prodavao. Kupci su mi bili primjerice, sad pokojni galerist Nedjeljko Meštrović, ali i Oliver Mlakar, naš poznati TV voditelj, koji je u to vrijeme imao galeriju pored Uspinjače, u Zagrebu. No, došle su ratne devedesete, a ja se uključujem u obranu domovine kao dragovoljac. Naravno, kad rat traje, muze miruju, tako je bilo i kod mene. Nakon rata, 1996. postajem pomoćnik povjerenika za Donji Lapac i Srb te tako trajno ostajem u Lici koju sam zavolio. Iz Lapca se selim na Udbinu gdje odlazim u braniteljsku mirovinu. Tu dolazi do desetogodišnjeg druženja s pokojnim pustolovom i putopiscem svjetskog glasa Željkom Malnarom, s kojim sam istraživao divljinu Like. Nakon Malnarove smrti polako se vraćam kiparstvu, a slikam samo po potrebi kad želim nekome pokloniti svoj rad. Kiparenje mi se činilo puno praktičnije pa i korisnije od slikarstva – kaže Mijo i otkriva odakle crpi motivaciju i ideje za svoje radove.
– Živim u prirodi, a u prirodi su i motivi, inspiracija. Ideje se same množe: hodam ličkim šumama, ličkim planinama, a tu je pojedino drveće već samo po sebi skulptura. Ili dio garniture za sjedenje. To drveće je staro i po tristo godina. Skinem dlijetom samo višak i skulptura ili neki dio namještaja je gotov. To su unikati koji se ne daju ponoviti. Čak i kad bih htio ne bi mi to pošlo za rukom. Svi su mi radovi bili oni slikarski ili kiparski kao djeca. Uvijek kad ih negdje vidim, gledam ih s nostalgijom, zapravo mi je žao što ih nisam mogao zadržati. No, djelo koje mi se nekako najviše urezalo u srce je totem koji sam radio pune tri godine. Visok je sedam metara, od hrastovog trupca promjera osamdeset centimetara. Na njemu sam stvorio dvadeset i pet likova, a tema su bili hrvatski mučenici. Vlasnik mu je jedan od viših časnika Hrvatske vojske. Bio je to mukotrpan posao i teško da bi se ponovo prihvatio nečeg takvog – napomenuo je Mijo ističući kako svi njegovi radovi iziskuju puno truda, od pronalaženja i dovoženja materijala do finalizacije.
– Ima tu jako puno posla dlijetom što, vjerujte mi, nije fizički nimalo lako. Budući da radim korisno kiparstvo, a to su većinom sjedeće vrtne garniture, treba mi oko mjesec dana rada za jednu. Znači stol i četiri fotelje. Radim i skulpture kao i ostalo što mi naiđe kao ideja, za to mi treba manje vremena. Sve ovisi o težini skulpture – kaže.
Drvo bira iz svog terenca
Priča i kako nalazi idealno drvo za rad:
– Drvo izaberem iz svojeg terenca kad lutam planinom. Zapravo oči su mi uvijek uprte u šumu. Obično drvo koje ja koristim nitko ne bi uzeo ni za ogrjev, ali je u svakom tom komadu odbačenog drveta prepoznajem dušu. I svojim radom to odbačeno drvo oživim i pretvorim u nešto što čovjeku treba – za upotrebu ili uživanje u ljepoti. Mnogi me pitaju isplati li se to raditi? A ja njih pitam isplati li se živjeti? I što je zapravo život? Za mene život nije vegetiranje od ustajanja do spavanja. Jednostavno ne dopuštam da život samo teče pored mene, a ja da budem promatrač. Svoj život koristim za kiparstvo ili istraživanje prirodnih ljepota Like u kojoj živim. Od života uzimam maksimalno i ne dopuštam ljudskoj dosadi da dotakne moj život. Znači sve što radim, isplati se. I nije sve u novcu, postoji i zadovoljstvo koje osjetite kad nešto korisno napravite – kaže Mijo te dodaje kako su unikati uvijek cijenjeni, naročito kad su rađeni ručno, a ne strojno...
– Svaka umjetnost ima svog ljubitelja, tako i ova. Puno bi ljudi ovo kupilo da su bogatiji. Uvijek postoje ljudi koji žele imati nešto što neko drugi nema. Radim uglavnom sam, no kad je nešto teže podići ili premjestiti pa ne mogu sam uvijek pozovem nekog od susjeda. Kod manjih stvari pomaže mi supruga koja jako voli moja djela. Ona je i moj najbolji kritičar, ima oko za lijepo – govori Mijo koji je devedesetih bio član jedinice za posebne namjene MUP-a RH.
Kao njihov pripadnik, sudjelovao je u ratnim operacijama od Like, istočne Slavonije do Dubrovnika. Ranjen je u Lici blizu sela Medak 24. rujna 1991. u pokušaju proboja prema Lovincu. Više puta je odlikovan, postao je i zapovjednik inženjerijske satnije 35. inženjerijske bojne iz Pule s činom satnika, nakon čega i završava ratni put.
Miju smo pitali čime se bavi kad nije u kiparskoj radionici?
– Dobro pitanje, moram priznati. Pa uz kiparenje moja druga velika ljubav je istraživanje prirodnih ljepota Like, onih koje su zaboravljene, a posebno onih koje nikada nisu otkrivene. Znači vrijeme kad nisam u radionici koristim za lutanja divljim predjelima Like. Moram priznati da me je time zarazio pokojni prijatelj Željko Malnar. A kada sam u prirodi, snimam videa, pa tako mogu reći da mi je film treća strast. A što se snimanja tiče, tu sam imao jakog mentora i učitelja – poznatog HTV-ova snimatelja i doajena, pokojnog Marija Perušinu.
Montažu sam također naučio zahvaljujući njemu. Uostalom ako ste informatički pismeni, sve je onda lakše. A čime se još bavim? Pa umalo sam zaboravio da često vodim grupice ljudi putovima Željka Malnara kroz ličku divljinu koju poznajem kao svoj džep. Sve je više ljudi koji žele odmor provesti aktivno u divljini, koju Lika neosporno ima. Dugo živim u Lici, u Udbini, i vjerujte mi, ne bih je mijenjao ni s jednim drugim krajem. Klima i sve ostalo ovdje je nezamjenjivo. Na moru sam za četrdeset minuta, a ni Zagreb mi nije daleko. Udbina je malo mjesto smješteno na brijegu na visini negdje do osamsto metara nad morem. Što je najvažnije, ovdje nema komaraca, koje ni najmanje ne volim. Ja sam u donjem dijelu Udbine, u Podudbini, i super mi je. No, tko živi ovdje, treba mu svakako automobil jer jedina mjesna trgovina koju imamo preskupa je, a često im nestaje pojedinih artikala, primjerice sladoleda ljeti ili boljeg izbora povrća. Zato odlazimo u trgovačke centre u Gospiću koji nam je udaljen nekih pedeset kilometara – kaže Mijo Jaić o svojoj ličkoj svakodnevici koju bi preporučio baš svakome.
Koji balvan