Ideju o zabrani rada nedjeljom deklarativno podržavaju mnogi Hrvati. Oni će u anketama uglavnom zastupati stav da je rad nedjeljom uz minimalne ili nikakve kontrole izložio radnike u trgovini, poglavito žene, nemilosrdnom divljem kapitalizmu.
Većina će ih mudrovati i kako se radi o takvoj razini prekarijata da mlade trgovkinje teško mogu i razmišljati o osnivanju obitelji, a kamoli o kvalitetnom vremenu sa svojom djecom. A to je, složit će se svi, pogubno u zemlji s demografskom slikom kakvu ima Hrvatska. Takva su promišljanja vjerojatno prilično utemeljena, no već letimičan pogled na blagajne trgovačkih lanaca i šoping-centara nedjeljom pokazuje kako je tu vrlo malo stvarnih osjećaja prema obespravljenim radnicima, a puno više klasičnog hrvatskog licemjerja.
Ako se u anketama mahom izjašnjavaju protiv rada nedjeljom, što ti ljudi rade u dućanima na dan koji bi u očima katoličke većine trebao pripadati Bogu, a u očima onih koji se kunu u vrijednosti ljevice zasluženom odmoru radnika? Problem je u potrošačkim navikama stvorenim posljednjih 30-ak godina. Prosječan Hrvat očekuje da će željeni proizvod dobiti u bilo koje doba dana ili noći, bez obzira na to koji je dan u tjednu. I ako ga pritom dočekaju zatvorena vrata trgovine, bit će jako ljut i neće pokazati ni najmanje razumijevanje za argument da nedjeljom, a najčešće ni subotom poslijepodne, kupovati ne mogu ni Austrijanci, Nijemci ni Slovenci, a po novom to neće moći ni Talijani.
Ograničavanje rada nedjeljom do sada nije ozbiljno padalo na pamet ni jednoj hrvatskoj vladi, no čini se kako se stvari ipak pokreću “odozdo”. Općina Ivankovo u dogovoru s trgovcima i pekarima dokinula je rad nedjeljom na svom području. No veliko je pitanje je li ih na to ponukala sućut prema radnicima ili nove prilike na tržištu rada. Trgovci muku muče s radnom snagom koje je sve manje pa je sasvim moguće da će na kraju silom prilika pristati na snažno ograničavanje rada nedjeljom, protiv čega su se desetljećima grozničavo borili.
Ne vidim neku vezu između rada nedjeljom i zasnivanja obitelji. Sve obitelji koje znam s puno djece, preko 4, supruga ili uopće nije radila ili je proforma radila u državnoj službi, tj. u stvarnosti nije radila. Oni s jednim djetetom ili dva, supruga je radila i nije smetala radna nedjelja, nego se to lovilo da se dobije bonus. I nije radna nedjelja bila problem, već je bio problem ili u brizi za djecu ili u novcu, gdje ako jedan radi, ne može uzdržavati obitelj... Što se tiče samog rada nedjeljom, budući da poduzetnici žive od onoga što zarade, a ne od poreza ili rente, onda će raditi nedjeljom ako mu se isplati, a ako ne onda neće. Pa je tako zatvoriti dućan u nedjelju u Dubrovniku ludost, a u nekom Slavonskom selu ne isplati ga se imati otvorenog cijeli dan niti tokom tjedna... Nekim krajevima Hrvatske ne može više pomoći niti smanjenje poreza, a radi opće društvene klime, smjera vlade i odnosa prema poduzetništvu tako će uskoro biti i u ostatku Hrvatske...