Cijeli se katolički svijet ujedinio u molitvi za 95-godišnjeg papu emeritusa Benedikta XVI., čiji se život, kako se čini, polako primiče kraju. To molitveno zajedništvo na svojevrstan način podsjeća na odlazak pape Ivana Pavla II., koji je posljednjih dana na Trg svetoga Petra u Vatikanu privukao na tisuće vjernika. Sad je, dakako, sve drukčije. Pa i zbog činjenice da Crkva ima aktualnoga papu, svetoga oca Franju, koji je naslijedio Benedikta XVI. nakon njegova odlaska u mirovinu 2013.
Običan kršćanski čovjek
– Njegovo stanje je nepromijenjeno u odnosu na srijedu – rekli su ANSA-i izvori u samostanu Mater Ecclesiae u kojemu živi Benedikt XVI., prenosi Izvještajna katolička agencija (IKA), dodajući kako je papa emeritus proveo noć pod neprekidnim liječničkim nadzorom. Pozivu na molitvu pape Franje za zdravlje Benedikta XVI. odazvao se i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić uputivši jučer poziv hrvatskim vjernicima na snažnu molitvenu blizinu prema umirovljenom papi.
– Papa Benedikt XVI. na brojne je načine očitovao svoju ljubav prema hrvatskim vjernicima i Hrvatskoj, čiji je vrhunac bio njegov pastirski pohod našoj domovini i Zagrebu 2011. godine. U svakoj je prigodi i nakon toga jamčio svoju neprestanu molitvenu blizinu Crkvi i svim ljudima u našoj domovini, na čemu smo mu neizmjerno zahvalni. Stoga u ovim danima kao sinovi i kćeri Crkve u hrvatskom narodu zahvaljujmo Bogu za sve plodove, poznate i očima skrivene, koje su nam došli po služenju pape Benedikta XVI. te pozivam sve hrvatske vjernike na snažnu molitvu da Gospodin izlije svoju osnažiteljsku milost prema tom velikom sinu Crkve katoličke i prijatelju hrvatskoga naroda – poručio je kardinal Bozanić u svojoj poruci.
Benediktov život bio je prožet mnogim zanimljivostima, a jedna od zacijelo najinteresantnijih ona je da je otvoreno razgovarao o svojoj smrti kao, primjerice, u knjizi "Posljednji razgovori" s novinarom i publicistom Peterom Seewaldom, koju su mnogi nazvali i njegovom "duhovnom oporukom", a koja je i na hrvatskom jeziku 2016. izašla u nakladi Verbuma iz Splita.
Na Seewaldovo pitanje osjeća li papa emeritus strah od smrti ili barem od umiranja, Benedikt XVI. odgovorio je: "U stanovitom pogledu, da."
– Kao prvo, bojim se da ne padnem na teret ljudima ako dugo ostanem oduzet. To bih osjećao kao nešto vrlo žalosno. I moj se otac uvijek toga bojao, ali ostao je toga pošteđen. Drugo je to da u svekoliku pouzdanju koje imam da me dragi Bog neće odbaciti, ipak – što se više približavam njegovu licu – sve snažnije osjećam koliko sam toga učinio pogrešno. Utoliko čovjeka pritišće i teret krivnje, iako je, dakako, temeljno pouzdanje uvijek prisutno – rekao je Benedikt XVI., a na potpitanje što ga to pritišće, odgovorio je kako često misli da ljudima nije dovoljno pružio i da se nije ispravno ophodio prema njima.
– Ah, tu je toliko pojedinosti, nisu to baš krupni prijestupi, Bogu hvala, ali je toliko toga za što moramo reći da je moglo i moralo biti bolje učinjeno. Gdje se nismo posve ispravno ponijeli prema ljudima, prema nekoj situaciji – pojasnio je papa emeritus.
Na pitanje što će reći Svemogućem kada bude stajao pred njim, odgovorio je: "Molit ću ga da bude uviđavan prema mojoj bijedi."
Budući da se vjernik uzda u to da je vječni život ispunjen život, papa Benedikt XVI. u miru rekao je da je to tako u svakom slučaju te da je vjernik tada "u pravomu smislu kod kuće". A na upit što on osobno očekuje od vječnoga života kazao je da "tu postoje slojevi".
– Najprije je više teološki sloj. Velika je utjeha ovdje, ali i velika misao, ono što kaže sveti Augustin. On izlaže riječi psalma "Tražite svagda njegovo lice" i kaže: ovo "svagda" odnosi se na svu vječnost. Bog je tako velik da mi nikada nismo gotovi. On je uvijek nov. Postoji stalno, beskrajno kretanje novoga otkrivanja i nove radosti. Takve se stvari pojavljuju u teološkomu smislu. No istodobno postoji i posve ljudska strana da se radujem tomu što ću ponovno biti sa svojim roditeljima, svojom braćom i sestrama, svojim prijateljima i zamišljam da će opet biti onako lijepo kako je bilo kod nas kod kuće – kazao je Benedikt, koji se u svojim teološkim temama bavio eshatologijom, naukom o "posljednjim stvarima", tj. smrti, čistilištu, početku novoga svijeta te je o toj temi napisao, kako je rekao, svoju najbolje razrađenu knjigu. Stoga ga je Seewald pitao može li danas, tj. u vrijeme razgovora, kada je zakoračio u deveto desetljeće života te posve neposredno stoji pred eshatološkim pitanjima, okoristiti se svojom teologijom.
– Dakako. Vrlo mi je važno upravo ono što sam promišljao o čistilištu, o vrsti boli, o značenju koje to ima, kao i o blaženstvu čije je obilježje zajedništvo, o tomu da takoreći uranjamo u veliki ocean radosti i ljubavi – rekao je otvoreno papa emeritus, dodajući sa smijehom kako sebe ne vidi kao "prosvijetljenoga", premda je prosvjetljenje, uz svetost, definirani cilj kršćansko-katoličkoga života.
– Pojam "prosvijetljen" ima u sebi nešto elitističko. Ja sam posve običan kršćanski čovjek. Dakako, radi se o tomu da spoznamo istinu, koja je svjetlo. A snagom vjere i jednostavan čovjek može biti prosvijetljen. Zato što vidi ono što drugi ne zapažaju, iako su vrlo umni. U tome smislu vjera je prosvjetljenje. Krštenje se kod Grka nazivalo photismus, prosvjetljenje, dolaženje k svjetlu, zadobivanje vida. Oči mi se otvaraju. Vidim ovu posve drugu dimenziju koju ne mogu zamijetiti pukim tjelesnim očima – kazao je Benedikt govoreći i razmišljajući otvoreno o svojem odlasku s ovoga svijeta.
Crvene mokasinke
Seewald je u tome susretu posvjedočio i kako ga je papa emeritus, umjesto u crvenim mokasinkama, koje je koristio tijekom svojega pontifikata i po kojima će također ostati zapamćen, dočekao u sandalama poput nekog redovnika. Otkrio je i da je već mnogo godina slijep na lijevo oko, što je znala tek nekolicina ljudi, a u međuvremenu znatno mu je oslabio i sluh.
"Tijelo je smršavjelo, ali čitava je njegova pojava bila gipka kao nikada prije. Bilo je očaravajuće vidjeti da je odvažni mislilac, Božji filozof, prvi čovjek koga smijemo nazvati papa emeritus, na kraju dospio onamo gdje um više nije dovoljan, u tišinu i molitvu, u srce vjere", zapisao je u predgovoru knjige duhovne oporuke Peter Seewald.
Benedikt XVI. rođen je kao Joseph Ratzinger u njemačkom mjestu Marktl na Innu. Te 1927. godine, premda je bila već polovica travnja, zima u Bavarskoj još nije pokazivala znake posustajanja. Štoviše, debeli snježni pokrivač pokrio je cijelu njemačku pokrajinu, a temperature su iz dana u dan bile sve niže. Približavao se Uskrs, a Josip (Joseph) i Marija (Maria) Ratzinger u svome toplome domu u Marktlu na Innu, čekali su prinovu u obitelji. I dan prije Uskrsa, 16. travnja 1927., na Veliku subotu rodio im se sin Joseph, koji će sedam desetljeća kasnije u Rimu stati na čelo Katoličke crkve.
U samome rođenju maloga Josepha, držalo se to od prvoga dana u krugu njegove obitelji, bilo je mnogo toga simboličkoga. Rođen je, naime, u predvečerje Uskrsa i kršten svega četiri sata nakon rođenja. Budući da je vani bilo mnogo snijega i velika hladnoća (što za Bavarsku nije iznimka u to doba), starijega brata i sestru roditelji nisu pustili na Josephovo krštenje bojeći se da se ne razbole. Bili su tužni zbog toga što su morali ostati doma, dok su roditelji bili ponosni što će novorođenoga sina krstiti vodom posvećenom upravo u "uskrsnoj noći", koja je tada slavljena prije podne, pa je mali Joseph bio prvi krštenik koji je poliven novom vodom. U crkvi se, naime, upravo odvijalo posvećenje vode, kojom će se krstiti cijele godine, pa kada su roditelji donijeli tek rođeno dijete u crkvu, kršteno je upravo prigodom te liturgije koja je stvarni trenutak krštenja Crkve.
Bio je to već tada za sve značajan znak, a sam Ratzinger cijeloga je života bio ispunjen zahvalnošću što je na samome početku života na taj način bio uronjen u uskrsnu tajnu, što je bio očiti znak blagoslova.
Video - Papa Franjo: Svaki put kad žena dospije na visoku poziciju u Vatikanu, stvari se poboljšaju!
papice tamo gde ćeš otići biće previše toplo . Samo je pitanje u kom ćeš krugu biti