Europska unija svojim članicama svake godine podijeli oko 58 milijardi eura poljoprivrednih subvencija kako bi pomogla poljoprivrednicima i ruralne zajednice održala na životu, a Europi osigurala samoopskrbu hranom. Međutim, kako u svom iscrpnom istraživanju europske poljoprivredne politike ovih dana otkriva The New York Times, u većem dijelu srednje i istočne Europe većina tog novca odlazi u ruke moćnika i nekoliko poljoprivrednih kompanija dobro povezanih s vlastima.
Europski program poljoprivrednih subvencija jedan je od najvećih programa subvencija na svijetu, koji je najveća stavka u europskom proračunu jer na njega odlazi 40 posto novca iz europske blagajne. Istraživanje NYT-a pokazalo je da poljoprivredne subvencije spretno zloupotrebljavaju i nedemokratske sile, koje Europsku uniju ruše iznutra.
Istraživanje je provedeno u devet članica EU iz srednje i istočne Europe, s naglaskom na Mađarsku, Češku, Slovačku i Bugarsku, uz zaključak da populističke vlade u tim članicama imaju veliku kontrolu nad procesom raspodjele subvencija.
Rođaci i prijatelji
Cijeli je sustav, kako se ocjenjuje, namjerno netransparentan i tajnovit, na štetu ekoloških ciljeva EU. Sve je to omogućeno činjenicom da europska birokracija u Bruxellesu omogućava i tolerira netransparentan sustav ne želeći se suočiti s posljedicama do kojih bi dovele njegove promjene. Europski zastupnici zato glasaju o politici poljoprivrednih subvencija iako često nemaju pojma kamo europski novac ide. Fokus Bruxellesa nije na iskorjenjivanju korupcije ili pooštravanju nadzora, nego na davanju nacionalnim vlastima više ovlasti u trošenju novca kako bi se zaobišli prigovori internih revizora.
Mađarska je primjer zemlje u kojoj je elita između sebe razdijelila državnu zemlju. Jedan od takvih slučajeva je okrug Fejer, dom populističkog premijera Viktora Orbána, ikone europskih desničara koji je i jedan od najžešćih kritičara Bruxellesa i europske elite, dok istovremeno zadovoljno prihvaća europski novac. Istraga NYT-a otkrila je da Orbán koristi europske subvencije kako bi obogatio svoju obitelj i prijatelje, štitio svoje političke interese i kaznio svoje rivale. Prema dokumentiranim podacima, velike parcele državne zemlje, temeljem kojih se dobivaju subvencije, prodane su Orbánovim rođacima i prijateljima.
EU na poljoprivredne subvencije troši tri puta više od SAD-a, ali unatoč ekspanziji ovog sustava, odgovornost pri trošenju javnog novca se ne povećava. Naprotiv, sustav je i dalje netransparentan, a vlade država članica objavljuju tek dio informacija o korisnicima subvencija, no oni najveći skrivaju se iza kompleksnih vlasničkih struktura. Iako su poljoprivrednici plaćeni ovisno o veličini svojih obradivih površina, detalji o posjedu ostaju tajni, što praćenje korupcije i otuđenja parcela čini gotovo nemogućim.
“Riječ je o apsolutno korumpiranom sustavu”, komentirao je Jozsef Angyan, bivši Orbanov podtajnik za ruralni razvoj.
Slučaj Babiš
Europske poljoprivredne subvencije u mafijaškom stilu dijele se i u Slovačkoj i Bugarskoj, gdje je Bugarska akademija znanosti utvrdila da na razini EU čak 75 posto novca namijenjenog poljoprivrednicima završava u blagajnama stotinjak gospodarskih subjekata.
Bugarska policija razotkrila je korupcijske veze između vladinih službenika i poljoprivrednih poduzeća. I u Slovačkoj je tužiteljstvo priznalo postojanje “poljoprivredne mafije”, koja ucjenjuje male poljoprivrednike kako bi se dočepala parcela koje donose subvencije. Upravo zbog istraživanja takvih mafijaških poslova prošle je godine likvidiran slovački istraživački novinar Jan Kuciak.
Samo prošle godine češki premijer Andrej Babiš dobio je gotovo 38 milijuna eura poljoprivrednih subvencija, zbog čega su tisuće građana na ulicama Praga tražile njegovu ostavku optužujući ga za sukob interesa. Europska komisija zatražila je od Babiša povrat najmanje 17 milijuna eura subvencija dodijeljenih njegovim kompanijama.
Babiš je jedan od najbogatijih Čeha, “težak” oko 3,7 milijardi eura. Obogatio se stvarajući konglomerat Agrofert, koji se na početku uglavnom bavio poljoprivredom i prehrambenom industrijom, ali se u međuvremenu proširio i na druge sektore, što podsjeća na slučaj Ivice Todorića i njegova Agrokora, koji je bio i najveći korisnik poljoprivrednih subvencija u Hrvatskoj.
Dobra analiza. Nemoguće je pored moćnika zagrabiti u te fondove. Ja sam započeo investiciju u jednu farmu, i nisam imao teoretsku šansu da zagrabim u fond, već sve finansiram iz sopstvenih prihoda. Iduće godine ću moći da zagrabim od lokalnih fondova i da čekam verovatno 2 godine da se naplatim. A ako stvari budu išle kako planiram, tek za 4-5 godina ću možda imati šanse da namaknem neki veći EU fond. Nije stvar ni u novcu, već u tome da bez tih sredstava ne mogu toliko da podignem proizvodnju i samostalno izvozim, već do tada upola cene moraš da daješ velikom otkupljivaču koji uz minimum rada i uloženih sredstava pobere veći deo kajmaka.