Najnoviji roman plodnog prozaika Stjepa Martinovića "Gabrijela ne smije umrijeti" koji je, znakovito, objavio u vlastitoj izdavačkoj kući arsIRIS, podnaslovljen je kao kronika kolosalna kaosa. I doista, Martinović, koji ima veliko novinarsko iskustvo u tom je podužem romanu opisao propast lista po kojem je nazvana i nekada najveća i najutjecajnija novinarska kuća u ovom dijelu Europe. Riječ je o Vjesniku i Vjesnikovoj kući, od koje je ostao samo usamljeni, ali još uvijek efektni, neboder iznad Savske ceste i notorna ZET-ova stanica, te veliki broj izgubljenih novinarskih likova od kojih su mnogi ukidanjem Vjesnika ostali ne samo bez egzistencije nego i bez identiteta.
O posljednjim danima Vjesnika, Martinović je napisao zanimljivi roman s ključem u kojem ne treba odgonetavati tko je tko, nego uživati u sočnim opisima redakcijskih seksualno-političkih dogodovština, ali i u minucioznim opisima svih onih nesretnih ljudi koje je strast iz nužde natjerala u novinarsko zanimanje. Glavni lik romana nije Gabrijela iz naslova, izmaštana legenda Vjesnika koja čitateljima poput onog neumornog Lastana ili pak nekakve suvremenije njegove inačice odgovara na njihova intimna pisma, nego samozatajni Vjesnikov novinar, tipična nezamjetna medijska krtica Gašpar Zanović. Baš taj Zanović koji strastveno voli jazz od glavnog urednika Vjesnika Anastasa Omražena dobiva zadatak da nastavi Gabrijelin posao kako Vjesnik ne bi ostao i bez ono malo svojih čitatelja koji su mu u tranzicijskom nevremenu ostali. Pišući o Zanovićevim pseudopsihološkim cvebama, autor nas odvodi u svijet autističnog individualista koji se odjednom nađe u epicentru masmedijskih i mafijaških, ali i erotskih obračuna u društvu u kojem informiranje, a onda i dnevni tisak, uopće nije među prioritetima. Martinović slikovito, uz puno pretjerivanja pa čak i agresivnog karikiranja portretira vrijeme, ili bolje rečeno društveno stanje u kojem se po Hrvatskoj klatare kojekakvi sumnjivi domoljubi s lažnim plemićkim rodoslovljima i u kojem je apsolutno sve na prodaju. I dok zemlje iz regije ljubomorno čuvaju svoje novinarske perjanice i publicističku tradiciju (pa u Ljubljani bez obzira na sve i dalje izlazi Delo, a u Beogradu Politika), u Hrvatskoj se može bez svega i bez svakoga. Pa i bez Vjesnika. Sve u službi tuđeg novca i tuđe zarade. I u duhu hrvatskog provincijskog mentaliteta i kroz povijest dokazanog bezgraničnog sluganstva.
Martinović je taj raspojasani i nepočešljani roman pisao s puno humora i satire, ima tu feralovskih zapleta i raspleta, jezik je neformalan, prepun psovki i raznoraznih složenica. Ali, Martinovićevo štivo prepuno digresija i slikovitih intelektualnih reminiscencija krajnje je direktno. Opisuje ljude koji su u suvremenoj Hrvatskoj potpuno poniženi i podčinjeni, ali uopće ne pomišljaju na bunt i na otpor. Opisuje novinare koji bi po definiciji trebali biti među najhrabrijim dijelovima društva, a zapravo su lako potkupljivi društveni otpaci koji se u demokraciji boje i vlastite sjene. U takvoj medijskoj hrvatskoj kaljuži i ne čudi da se novi trendovski slogan pomoću kojega se Vjesniku pokušava kupiti bolja budućnost "Blistava tradicija - bolesna ambicija" uopće ne doima alanfordovski i montipajtonovski, nego se doima kao ljekovita medicina kojom bi hrvatsko novinarstvo moglo preživjeti europsko uskrsnuće.
>> Satira u kojoj se Ante Tomić nestašno igra svojim likovima
