Kako je u tijeku navodno intenzivno brendiranje Hrvatske, među prostim pukom počela se širiti pošalica kako bismo po inozemnim turističkim sajmovima mogli početi rasparčavati letke sa sloganom: “Hrvatska – mala zemlja za veliko ubojstvo s beznačajnim posljedicama”. Žitelji zemalja u kojima je svako ubojstvo kažnjivo doživotnim, a ponegdje i smrtnim kaznama mogli bi tako žrtvu koju planiraju ukloniti s lica zemlje ovamo namamiti na nekakav medeni mjesec ili team-building (još jedna divna, dakako hrvatska riječ), spojiti ugodno s korisnim, “odrobijati” nekoliko mjeseci, godinu ili dvije, lijepo se ponašati, pa prije vremena živjeti slobodno. Do neke nove osobe koja će ih iživcirati. Ili do nove prilike kad će im biti dosadno…
Nasilništvo je atavizam nekoć nužan za opstanak u divljem svijetu. Ono je se nekoć moglo opravdati kao divljaštvo za suzbijanje divljaštva. Jer: sila silu silom izbija. Danas se opravdava jednostavnom, pitkom uzrečicom uvijek izgovorenom ili u perfektu ili u futuru: “Ubio sam Boga u njemu/njoj” ili “Ubit ću Boga u njemu/njoj”. Prema judeo-kršćanskoj tradiciji upravo je Bog “ono” što čovjeka čini čovjekom, ljudskim bićem, budući da je u trenutku stvaranja stvarateljskom riječju samoga sebe ugradio u “onog koji će gospodariti zemljom”. Posljedično, ubiti Boga u nekome znači uskratiti mu, oduzeti ljudski identitet, otkuda i pravo na ubojstvo ili pokušaj ubojstva. Ubijeni, dakle, nije ni bio čovjek, pa ne treba dizati prašinu. David je taku ubio Boga u Kristini. I njezinu nerođenu djetetu. Nožem kojim joj je zadao osamdeset osam uboda. Opetovanim zabadanjem oštrice što ga je odmah pravdao afektom stvorio si je još jednu olakotnu okolnost. Veli obrana. Bio je milosrdno precizan. Kristina je izdahnula nakon nekoliko uboda, pa nije trpjela bol cijelo to vrijeme dok je David udovoljavao svom životinjskom, iskonskom bijesu. David i njegova obrana smatraju da bi mu zbog milosrđa trebalo smanjiti kaznu. Kako stvari stoje i hoće. I David je nečije dijete. Kristinu i njezino dijete više nitko ničim ne može vratiti. Tako valjda razmišljaju neki. Navodno odgovorni za pravdu.
Slično su, naime, prije jedanaest godina razmišljali za pravdu odgovorni nakon što su roditelji Luke Ritza doznali da su im petorica mladića iz puke dosade batinama ubili sina. Kao hijene. U čoporu koji traži zabavu u dosadna vremena. Čoporu “u ludim godinama” oprošteno je gotovo sve. Samo je jedan, “mlađi punoljetnik”, malo “odgulio” u onom domu što ga laici zovu popravnim domom. Svi pripadnici čopora koji se dosađivao, pa iz dosade batinama ubio naknadno su ponovili divljaštvo u barem jednom od njegovih oblika: ponovnim batinama, krađama ili piromanijom. Luka je svojom smrću, rekli bi neki, a zapravo svojom trezvenom, pametnom i brižnom, humanom dobrotom spasio devet života. Uslijed toga zakazuje teorija evolucije kao puta ka boljitku. Meni priča o Luki više nalikuje na vožnju u rikverc, podsjeća me na priču staru trideset godina, priču o osječkim huliganima kojima se nije svidjela duga kosa mog prijatelja Bucka. Niotkuda, na nas četvero sručila se horda gnjevnih među kojima i jedan kojeg sam poznavala (Osijek je malen grad). Svi su unisono urlali “Ubij padusa, ubij padusa!” Unisono su srušili Bucka, počeli ga šutati gdje je koji stigao, dok su njegovu djevojku koja ga je pokušala zaštititi išamarali i izudarali po glavi kao balavo derište. Kad sam zaurlala neka prestanu, onaj kojeg sam poznavala (jer smo bili susjedi) ščepao me za ruku i odvukao dalje, zaurlao: “Šojka, umukni, tebe nećemo namlatiti samo zato što te poznajem!” Bucko je završio na hitnoj. Danima je pišao krv i jeo na slamku. Polomili su mu čeljust, rebra, izbili bubrege. Nasilnici nisu bili kažnjeni. Neki od njih bili su sinovi tadašnjih milicajaca i oficira. Bili su zaštićena vrsta. Osim toga, gotovo sva društva s divljenjem podržavaju nasilje i gotovo poslovično staju na stranu jačeg, mnogoljudnijeg.
Moj “poznanik” je tijekom rata “izrastao” u malog lokalnog šerifa. Nekažnjeno je tukao, silovao, pljačkao, ubijao. Sve dok ga nije ubio “jači šerif” – zakon je prema njemu cijelo vrijeme bio nijem.
Darko s daruvarskim toponimom kao nadimkom samo je htio Loreni slomiti nos. Svojski se potrudio kako bi to proveo u djelo: udarao joj je glavom o umivaonik, častio je high-kickovima, šakama. Ondje okupljena ekipa koja je svemu svjedočila nije mrdnula ni prstom. Valjda potaknuta logičkim zaključivanjem da kad nasilnik popizdi, onda je to sigurno s razlogom. Sigurno je Lorena kurva. Kao i sve silovane i batinama ubijene. Sve su to kurvetine. Darko je ozlojeđen kaznom od četiri godine. Pa samo je nos htio polomiti.
I Ilija u Viškovu je valjda samo htio pokazati da kvači onaj koji je jači. I mlađi. I zaštićeniji. Odlučio je to demonstrirati na parkiralištu predsjedniku Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Kastva, Radoju Petkoviću. Toliko se potrudio, da je nastavio mlatiti onesviještena čovjeka. Publika iz birtije je sve to promatrala, poslije šutjela u istrazi, pa su jedini svjedoci bile pukim slučajem prisutne nadzorne kamere. Publika iz birtije nije se sažalila ni kad je Radoje 47 dana kasnije iz kome otputovao u smrt. Slabići šute kad se nasilnici raspojasaju. Počesto i mediji šute. Slabo se, naime, pisalo o Radojevoj smrti i njezinim razlozima.
Treba imati hrabrosti da se vrisne onako kako je to na Braču učinila gradonačelnica Supetra kad su se neki torcidaši malo raspametili alkoholom, te odlučili junački se brojno sručiti na dvojicu zato što su Srbi. Za junake su se zauzeli drugi junaci koji su pokušali pilu okrenuti naopako i prozvati gradonačelnicu zato što nije stala u zaštitu Janice Kostelić. Oni su se “sjetili” da je Janica Hrvatica koju nije zaštitila gradonačelnica koja štiti Srbe. Nisu se, međutim sjetili da su Janicu napali njihovi, na trajektu.
U nizu friških nasilništava je i starac koji je na parkiralištu napao trudnicu. Letvom. Zbog parkirnog mjesta. Poslije je pušten na slobodu. U nas kao da su svi nasilnici na slobodi.
Živimo u društvu koje potiče nasilje, omalovažava žrtve, osuđuje ih na prezir i šutnju, sramotu. Pravni mehanizmi za borbu protiv nasilja počivaju na prastarim kaznenim i krivičnim zakonima koji i dan-danas prekršiteljima propisuju novčane kazne (ako do takvih dođe) u iznosima izrečenim u njemačkim markama koje kao valuta ne postoje već gotovo dva desetljeća. Zvuči kao poruga ili namještaljka. Kao putokaz u zemlju “nadčovjeka” koji vlada snažnom pesnicom, malim mozgom i kratkim živcima.
Agresija i nasilje su ružni dio ljudske naravi, dio zlu sklon. A ljudska narav nije od jučer nego od postanka. Mi vjernici bi rekli, od jabuke i Edenskog vrta. Velik je to ljudski, obiteljski i društveni problem. O njemu treba pisati i protiv njega se boriti. Ali ne na način kako se to u Hrvatskoj u posljednje vrijeme radi. Selektivno. Kao i u ovome članku. Nema spomena o tome da žene u Vukovaru i danas susreću svoje nekažnjene silovatelje, da ljudi susreću svoje nekažnjene mučitelje, da nisu procesuirani brojni zločini i kažnjeni brojni počinitelji, da nije procesuiran i kažnjen ni jedan počinitelj koji je po svijetu ubijao hrvatske (političke i ekonomske) emigrante, da nije procesuiran i kažnjen ni jedan počinitelj koji je nakon Drugog svjetskog rata ubijao ratne zarobljenike, nedužne civile, starce i djecu... Dakle, o velikom nasilju i velikom zlu - ni riječi. Ali smo zato prvaci svijeta po navijačkim tučnjavama, po tučnjavama pijanaca, po tučnjavama u braku, po tučnjavama susjeda... A to naprosto nije istina. Nego ružno, smisleno podmetanje. Sva sreća da vani ne čitaju naše pisce i naše medije jer nam tada sezonska radna snaga ne bi bila potrebna. Naprosto, nitko se ne bi usudio doći u zemlju nasilnika, nepravde, zla...,kakvom nas prikazuju naši "vrli" pisci, analitičari i drugi društveni aktivisti. Sva sreća!