U Hrvatskoj upravo boravi Payam Akhavan, poznati stručnjak za međunarodno pravo koji je danas održao predavanje na Pravnom faluktetu u Zagrebu, a sutra ujutro gostuje i u Saboru. Akhavanovo golemo iskustvo čini ga iznimnim govornikom i sugovornikom: u Kanadu je došao kao izbjeglica iz Irana, doktorirao je pravo na Harvardu, Svjetski ekonomski forum proglasio ga je 2005. jednim od mladih lidera svijeta.
Kao pravnog savjetnika angažirali su ga na najkontroverznijim slučajevima, od japanskog izlova kitova oko Antarktike do zločina protiv civilnog stanovništva koje je počinila obitelj Gadafi. Sudjelovao je u ratnim arbitražama između Gruzije i Rusije, Eritreje i Etiopije, istraživao zločine ISIL-a protiv Jazida u Iraku...
Osnovao je i Iranski dokumentacijski centar za ljudska prava, a Hrvatima je sigurno najzanimljiviji kao jedan od inicijatora osnivanja Haaškog tribunala za bivšu Jugoslaviju, pred kojim je između ostaloga branio generala Gotovinu, ali i svjedočio u slučaju protiv generala Blaškića.
U Hrvatskoj ćete gostovati na poziv kanadskog veleposlanstva. Koja je svrha vašeg posjeta?
Imam dugogodišnje veze s Hrvatskom, čak sam i živio u Zagrebu tijekom rata, od 1993. do 1994. godine. Ovaj put dolazim na poziv kanadskog veleposlanika Daniela Maksymiuka koji je preuzeo inicijativu radi lakše razmjene mišljenja s hrvatskim čelnicima, intelektualcima i aktivistima na temu ljudskih prava, multikulturalizma, izbjeglica i međunarodnog poretka. Ova pitanja temeljna su za moralnu samoodređenost Kanade, ali danas se pojavljuju i kao egzistencijalna pitanja. Svijet je u ključnom povijesnom trenutku kada ćemo ili prihvatiti stvarnost globalne međuovisnosti ili se suočiti s katastrofalnim posljedicama. Iznimno mi je drago što ću imati priliku razgovarati s istaknutim Hrvatima, od kojih mnoge vidim kao stare prijatelje.
U Kanadu ste se doselili sredinom šezdesetih kao izbjeglica iz Irana. Sada se svijet suočava s novim velikim valom migracija s Bliskog istoka. Koliko se zapadnjačka percepcija izbjeglica i migranata promijenila u odnosu na vrijeme kada ste vi napustili svoju domovinu? Jesmo li kao društvo napredovali ili nazadovali?
Kad sam prvi put došao u Kanadu kao dijete, većina ljudi nije imala pojma o tome odakle sam došao. Nakon Islamske revolucije u Iranu prevladavala je slika terorista, bombaša samoubojica i talaca. Sukobi u regiji, dugo u izradi, sada su doveli do masovnog egzodusa migranata i izbjeglica, što je povećalo svijest o složenosti i proturječnosti Bliskog istoka. Međutim, te brze promjene dovele su i do strahova i izazova koje su iskoristili populisti i oni koji šire mržnju. Dakle, izgleda da smo se kretali naprijed i natrag, ili se možda jednostavno borimo s posljedicama intenzifikacije globalne integracije, a istodobno se držimo zastarjelih svjetonazora koji nas dijele. Globalna integracija je neizbježna. Pitanje je kako ćemo upravljati tim moćnim silama i posredovati ih.
Kako tumačite sve izraženiji trend zatvaranja granica prema potencijalnim tražiteljima azila? Prije samo tri godine europske zemlje otvoreno su izražavale dobrodošlicu izbjeglicama, a danas ne daju spasilačkim brodovima da pristanu u njihove luke. Što se promijenilo?
Sukobi na Bliskom istoku, od Afganistana i Iraka do Sirije i Jemena, doveli su do masovnog egzodusa očajnih i traumatiziranih ljudi čiji dolazak, razumljivo, predstavlja izazov za društva koja ih primaju. Postoje i dugoročne demografske i ekonomske sile, kao što su smanjenje stope nataliteta i manjak radne snage u Europi, koje također diktiraju stabilniji proces masovne migracije. Tradicionalni identiteti su ugroženi, a budući da se postavljaju legitimna pitanja vezana uz osiguravanje pravilne integracije takvih kretanja, populisti iskorištavaju strahove i koriste izbjeglice i migrante kao žrtveno janje, osobito u pogledu pritisaka koji proizlaze iz štednje, korupcije i nejednakosti, koji su doveli do rasprostranjenog gnjeva.
Nedavno sam bio u Bangladešu u kampu Kutupalong s gotovo milijun izbjeglica Rohingya koji su žrtve genocida u Mjanmaru. Bio sam duboko impresioniran time kako siromašni bengalski seljaci otvaraju svoje domove tim ljudima unatoč skromnim sredstvima. Oni su dijelili hranu i odjeću s tim očajnim ljudima i često se pitam hoće li nas povećani prosperitet učiniti manje velikodušnima, sebičnijima i većim materijalistima. Ne poričem stvarne izazove koje donosi masovna migracija, ali mislim da moramo biti suosjećajni i shvatiti da je na globalnoj razini Europa u mnogo boljoj poziciji od većine drugih zemalja širom svijeta.
Hrvatska se tu našla u posebno nezahvalnom položaju: s jedne strane pokušavamo zadovoljiti imperativ zaštite vanjskih granica EU, a s druge se upravo zbog toga suočavamo sa sve glasnijim optužbama za onemogućavanje pristupa sustavu azila na europskom teritoriju. Kako postići balans između zaštite univerzalnih ljudskih prava i aktualnih političkih interesa Unije?
To su globalni problemi koji zahtijevaju globalna rješenja. Kod suočavanja s takvim izazovima, postoji napast od povlačenja u uske koncepte vlastitog interesa umjesto prihvaćanja dugoročnog multilateralnog pristupa. Raspon pitanja vrlo je širok – od sila koje nas dijele i cinične politike koja je rastrgala Bliski istok kroz posredničke ratove, preko pravedne raspodjele tereta unutar EU i međunarodne zajednice, sve do niza drugih pitanja koja se ne mogu prepustiti narodima koji djeluju izolirano.
U vremenu u kojem ksenofobne nacionalističke sile tjeraju na povlačenje u prošlost, moramo shvatiti da budućnost zahtijeva različite koncepte i pristupe s obzirom na složenost i raspon problema s kojima se sada suočavamo. Bez jačanja multilateralizma i izgradnje snažnih globalnih institucija samo ćemo padati iz jedne krize u drugu.
Dobar ste poznavatelj prilika u našoj regiji. Devedesetih ste kao izvjestitelj OESS-a obilazili ratom zahvaćeni hrvatski teritorij, uključujući okupirana područja poput Knina i Vukovara. Po čemu najviše pamtite ta iskustva?
Ta su iskustva na mene ostavila vrlo snažan dojam. U Hrvatsku sam prvi put došao 1992. godine, kada su se tek pojavile užasne slike Omarske i drugih koncentracijskih logora u Bosni. Sjećam se da sam letio u Vukovar helikopterom UN-a i šokirao me opseg uništenja. Nakon što sam vidio zloglasnu masovnu grobnicu na Ovčari i mnoge druge slične strahote, shvatio sam da genocid nije prirodna katastrofa poput potresa koji se pojavljuje niotkuda i uništava živote. Ovdje je riječ o političkim odlukama. Trebalo je mnogo napora da se potakne na mržnju, da se započne rat, a od toga su korist imale određene političke elite. Shvatio sam da nema ništa neizbježno u nasilju. Sve što je potrebno da zlo pobijedi jest da dobri ljudi ne rade ništa. Kad su ljudi ravnodušni i neinformirani, nije preteško manipulirati njima, iskoristiti njihov strah i anksioznost za stvaranje zamišljenih neprijatelja i sukoba koji pomažu autoritarnim i ekstremističkim silama.
To je bila stvarnost političkog islama u Iranu, gdje je religija bila instrumentalizirana za ubojstvo svakoga tko je stajao na putu fanatičnih frakcija. Bilo je mnogo sličnosti u bivšoj Jugoslaviji i drugim zonama sukoba u kojima sam radio s UN-om. Dakle, moje je mišljenje da su sukobi izgrađeni. Dok je Samuel Huntington govorio o sukobu civilizacija u opisivanju rata u Bosni i Hercegovini, sreo sam brojne ljude iz mješovitih brakova u Sarajevu i bio sam zadivljen time kako se crkve, džamije i sinagoge dobro slažu. To su moćne lekcije koje nosim sa sobom do danas i mislim da prevladavanje prošlosti pruža snažne lekcije za druge koji se sada nalaze pod stegom populističkih snaga koje šire mržnju.
Sjećate li se susreta s predsjednikom Tuđmanom koji se spominje u vašim izvještajima iz tog perioda? Kakav vam je dojam ostavio?
Sjećam se susreta s predsjednikom Tuđmanom u vili Zagorje, sjedio je za stolom u vrlo velikom prostoru. Na mene je ostavio snažan dojam. Imao je određene kontroverzne stavove o povijesti s kojima se članovi mog izaslanstva nisu slagali, a ja sam tada bio samo mlađi član. Bio je karizmatičan i inteligentan, ali mislim da je zbog rata bilo vrlo teško imati razumne rasprave o nacionalizmu, etničkom identitetu i suživotu.
Svjedočili ste nebrojenim posljedicama ratnih zločina protiv hrvatskog stanovništva, ali u svojim izvještajima niste propustili spomenuti ni zločine protiv srpskog stanovništva na teritoriju RH. O tome se u Hrvatskoj i danas nerado govori, uz često isticanje da je Hrvatska vodila obrambeni, a poslije oslobodilački rat. Kakvo je vaše stajalište o toj temi?
Ideal ljudskog prava govori nam da se prema svakom ljudskom biću mora postupati dostojanstveno. Bez obzira na povijesne izvještaje o tome tko je bio odgovoran za rat i tko je najviše trpio, moramo prihvatiti da na svim stranama postoje nedužni civili koji su patili i da se ljudima ne smije nanositi zlo i ubijati ih samo zbog njihova etničkog identiteta. Takve podijeljene ideologije imale su katastrofalne posljedice kroz povijest, a sve su više nerealne u svijetu koji je sve više međusobno ovisan. Politički i čak vojni sukobi moraju biti odvojeni od temeljnih načela koja zahtijevaju da se oni koji ne sudjeluju u sukobima tretiraju ljudski. Diljem svijeta nazočio sam važnosti prihvaćanja prošlosti kroz dijalog, iscjeljenje i pomirenje. Identitet izgrađen na mržnji i žaljenju toksičan je i štetan. Ometa napredak, sadrži sjeme budućih sukoba.
U elaboriranom izvještaju 1993. godine preporučili ste osnivanje međunarodnog tribunala za područje bivše Jugoslavije. Nakon utemeljenja tog tribunala, postali ste prvi pravni savjetnik haaškog tužiteljstva. Četvrt stoljeća kasnije, mislite li da je Haaški sud dobro obavio svoj posao?
Usprkos svim izazovima i nedostacima, mislim da je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije bio velik uspjeh. Moramo zamisliti kako bi svijet izgledao da nije bilo suđenja u Haagu. Samo zamislite da su Karadžić i Mladić još uvijek na vlasti. U Bosni i dalje ima mnogo problema, ali koliko bi samo bilo gore da su masovni ubojice prošli nekažnjeno? Kad sam prvi put došao na ICTY koji je tek počeo djelovati, nisam mislio da ćemo imati ijednog optuženika. Napravljene su pogreške, ali na kraju smo održali brojna suđenja vodećim počiniteljima i mislim da je svijet zbog toga bolje mjesto.
Sjećam se da su majke iz Srebrenice slavile uhićenje Karadžića, a potom i Mladića. Bez ICTY-ja danas ne bi postojao Međunarodni kazneni sud (ICC). To je doista bio revolucionaran trenutak u povijesti međunarodnog prava. Mogao sam samo sanjati da će nekoć nedodirljivi Milošević jednoga dana biti optuženik na sudu! Kroz povijest UN-a takvo bi što bilo nezamislivo!
Imali ste važnu ulogu u braniteljskom timu generala Ante Gotovine. Kakvo mišljenje imate o njemu kao čovjeku i vojniku? Kako je tekla vaša suradnja? Jeste li ostali u kontaktu?
Naravno, general Gotovina bio je moj klijent, ali postao je i moj prijatelj. Upoznao sam ga kroz brojne razgovore u zatvoru. Ponekad bih mu donio knjige orijentalne poezije, vodili smo duboke razgovore o životu i filozofiji, a tu su i njegove izuzetne slike. Smatrao sam ga poniznim čovjekom s dubokim razmišljanjima koji nikada nije izgubio dostojanstvo, bilo u najgorim trenucima u zatvoru, bilo u njegovoj slavi nakon što je oslobođen. Doznao sam o njegovu teškom djetinjstvu, silama koje su ga oblikovale. Poštujem to da se borio kako bi obranio nedužne od nove Srebrenice. Poštujem to da je učinio sve što je bilo u njegovoj moći kako bi zaštitio civile, čak i kada je morao napustiti dužnost vojnog zapovjednika. Poštujem to da se, nakon što je oslobođen kao narodni heroj, odupro iskušenju traženja moći i usredotočio se na svoju obitelj i prijatelje. Radujem se našem ponovnom susretu tijekom mog boravka u Zadru. Siguran sam da ćemo imati mnogo tema za razgovor!
Kako pamtite svoje posjete ratom zahvaćenoj BiH, gdje su u oružani sukob bila uključena tri naroda? Smatrate li da je Daytonski sporazum bio dobro rješenje bosanskog problema?
Bilo je iznimno teško biti u Bosni tih dana i vidjeti tu nevjerojatnu patnju, susresti žrtve etničkog čišćenja, žrtve mučenja i silovanja, majke koje su iskopavale masovne grobnice u potrazi za svojom djecom, spaljivanje knjižnice u Sarajevu i tako dalje. Mislim da je Daytonski sporazum u nekim aspektima bio manjkav, kao što je legitimiranje etničke podjele, ali s obzirom na okolnosti, možda je to bilo jedino realno rješenje u to vrijeme.
Razočaravajuće je vidjeti da su neke od tih zlonamjernih sila i dalje raširene, no nadam se da će biti suzbijene i da će ljudi shvatiti da bi svaki povratak u rat uništio sve što su ostvarili. Čini se da je stvaranje multietničke Bosne i dalje izazov, ali dugoročno je neminovno da sve veća međuovisnost prisiliti nove generacije da nadiđu stare podjele. Što prije to ljudi shvate, to ćemo manje trpjeti i živjeti izvan mržnje i isključivanja kao temelja našeg identiteta.
Bili ste i ekspertni svjedok tužiteljstva na suđenju Tihomiru Blaškiću. Jeste li svjesni da u Hrvatskoj mnogi smatraju da je on zaslužan za opstanak Hrvata u BiH? Kako to komentirate u kontekstu njegove haaške presude?
Iz pravne perspektive povijesna izvješća o tome koje su etničke skupine bile u pravu ili u krivu nisu relevantna. U Ahmićima i okolnim mjestima ubijene su stotine nevinih ljudi, uključujući malu djecu. Neki su živi spaljeni. Kakve to ima veze sa samoobranom? Da svi kažu da moraju uništiti neprijatelja i definiraju neprijatelja kao sve one koji pripadaju određenoj etničkoj skupini, kakav bismo svijet imali? Iskreno sam svjedočio o onome što sam vidio u Lašvanskoj dolini, uključujući svoj razgovor s generalom Blaškićem, a ostalo je bilo na sucima, oni su morali odlučiti o važnosti mog svjedočenja i donijeti zaključak o njegovoj krivnji ili nevinosti. Vidio sam majku koja je ustrijeljena s bebom u naručju.
Zar je važno je li ona Muslimanka, Hrvatica ili Srpkinja? To je bilo pogrešno, to je bio zločin. To je značenje međunarodnog prava, to je značenje ljudskih prava. Inače ćemo se vratiti u mračna razdoblja i beskrajno klati jedni druge.
>> Pogledajte kako je krenula proslava Oluje na Kninskoj tvrđavi
a i ovaj "stručnjak" nalupeta budalaština!