Američka veslokljunka (Polyodon spathula), koja je ime dobila po vrhu njuške u obliku vesla, uz pomoć elektroreceptora skuplja informacije o okolišu. Može narasti do dva metra i težiti do 70 kilograma, a životni joj je vijek čak 55 godina. Prirodno je rasprostranjena u Sjevernoj Americi u slijevu rijeke Mississippi. Možemo samo zamisliti izraz lica osobe koja ju je 2011. ugledala u – Dunavu kod Kopačkog rita.
Stručnjaci pretpostavljaju da još nije uspostavila svoje populacije na području Europe, već da je riječ o jedinkama koje se namjerno ili nenamjerno unose u prirodu. Veslokljunka je jedna od devet vrsta slatkovodnih riba koje se smatraju potencijalo prisutnim vrstama u hrvatskim rijekama i jezerima, zajedno sa sibirskom jesetrom (Acipenser baerii), afričkim somom (Clarias gariepinus), crnim amurom (Mylopharyngodon piceus), ginbunom (Carassius langsdorfii), hibridnim grgečom (Morone saxatilis), kanalskim somićem (Ictalurus punctatus), nilskom tilapijom (Oreochromis niloticus) i pirapitingom (Piaractus brachypomus), čije su dvije jedinke 2010. uočene u Dravi i Dunavu. Uz te rjeđe, koje se u stručnim krugovima nazivaju i “door knocker” vrstama, dakle kucačima na vrata, u Hrvatskoj su zabilježene i mnogo učestalije strane vrste, a tri su invazivne – sunčanica (Lepomis gibbosus), bezribica ili amurski čebačok (Pseudorasbora parva) i rotan (Perccottus glenii).
Grgeč u Prološkom blatu
– Invazivnim stranim vrstama smatraju se one strane vrste koje negativno utječu na bioraznolikost, usluge ekosustava, zdravlje ljudi ili uzrokuju ekonomsku štetu na području u koje su unesene. Većina stranih vrsta slatkovodnih riba prisutnih u Hrvatskoj potječe iz Azije ili Sjeverne Amerike. Mnoge strane vrste su se nakon uvođenja ili širenja rijekama iz susjednih zemalja udomaćile u Hrvatskoj budući da su im stanišni uvjeti slični kao i u prirodnom području rasprostranjenosti, bez prirodnih neprijatelja i bolesti. To često pogoduje uspostavi i brzom rastu populacije, širenju u nova staništa i u konačnici nadjačavanju zavičajnih vrsta, pa s vremenom strane vrste postaju invazivne – pojašnjava dr. sc. Tanja Mihinjač iz Zavoda za zaštitu okoliša i prirode pri Ministarstvu zaštite okoliša i energetike.
Po broju slatkovodnih sustava Hrvatska je u EU jedna od najbogatijih država, a u slatkim vodama obitava 145 vrsta zavičajnih riba, od kojih su mnoge rijetke ili endemske, naročito u krškim rijekama jadranskog slijeva. Strana, nezavičajna vrsta prirodno ne obitava u određenom ekosustavu, nego je u njega dospjela čovjekovim namjernim ili nenamjernim unošenjem, a potom sekundarnim širenjem. U Sloveniji je, primjerice, nilska tilapija prisutna u slijevu rijeke Save, u geotermalnom izvoru u blizini Čateža, a u Hrvatskoj je zabilježena 2010. godine u Lonjskom polju.
– I vrste koje imaju prirodnu rasprostranjenost na djelu teritorija Hrvatske mogu ujedno biti strane, pa i invazivne, u nekom području države. Na primjer, neke vrste koje su zavičajne u jednom slijevu u Hrvatskoj čovjekovim su posredovanjem, namjerno ili slučajno, prenesene u vode drugog slijeva u kojima prirodno ne obitavaju. Najčešće se radi o prijenosu vrsta iz voda dunavskog slijeva u vode jadranskog slijeva, primjerice u Dalmaciji uvođenje štuke i soma u rijeku Krku, grgeča i štuke u Prološko blato ili u Istri uvođenje smuđa u slijev rijeke Mirne – dodaje.
Početak sa zlatnom ribicom
Jedan od najranijih primjera unosa je zlatna ribica koja se 1700-ih iz Azije proširila diljem svijeta. Sve strane vrste slatkovodnih riba predstavljaju problem ako se počnu razmnožavati, odnosno kad postanu vrlo zastupljene u nekom, za njih novom staništu. Poseban problem su strane vrste riba u vodama jadranskog slijeva nastanjenim s više od 40 endemskih vrsta koje često nisu prilagođene na “konkurenciju” velikog broja drugih vrsta riba, kao ni na prisutnost predatorskih vrsta.
– Na primjer, kalifornijska pastrva borbom za stanište negativno utječe na naše zavičajne pastrve, a agresivne su i gambuzija i sunčanica koje u borbi za stanište i hranu često nadjačaju naše zavičajne vrste. Također, tu je i štuka koja je unesena u mnoge vode jadranskog slijeva, ondje se jako namnožila i postala invazivna kao izraziti predator. Budući da zavičajne, endemske vrste riba nisu naučene i prilagođene na prisutnost predatora, štuka negativno utječe na njihove populacije, smanjuje im brojnost i ugrožava ih – kaže dr. sc. Mihinjač. Osim na bioraznolikost, neke strane vrste negativno utječu i na usluge koje nam pružaju ekosustavi. Na primjer, ako se u nekoj vodi jako namnože crni somić ili babuška koji se smatraju “ribljim korovom”, ribiči počnu izbjegavati takva mjesta pa ona gube vrijednost.
– Sunčanica, bezribica i rotan strane su vrste slatkovodnih riba prisutne u Hrvatskoj, koje se na razini Europske unije smatraju invazivnima jer predacijom i kompeticijom negativno utječu na bioraznolikost, odnosno na zavičajne vrste koje žive u slatkovodnim ekosustavima. Zbog vrlo negativnog utjecaja te vrste uvrštene su na popis vrsta koje izazivaju zabrinutost u EU, pa je potrebno provoditi mjere njihova uklanjanja i sprječavanja daljnjeg širenja – ističe.
U Hrvatskoj je dosad zabilježena samo jedna jedinka rotana u rijeci Savi kod Slavonskog Broda, gdje je ulovljena na udicu u kanalu koji povezuje šaranski ribnjak s rijekom Savom. Sunčanica naseljava gotovo sva vodena tijela dunavskog i jadranskog slijeva i agresivnim je ponašanjem istisnula mnoge zavičajne vrste, smanjivši im brojnost, dok bezribica nastanjuje vode dunavskog i jadranskog slijeva. Česta je i u vodama oko ribogojilišta. Stručnjacima je danas najveći izazov u borbi protiv invazivnih stranih vrsta slatkovodnih riba sprečavanje njihova uvođenje i širenje u vode u kojima ih još nema.
– Uzgojem stranih vrsta riba u akvakulturi, njihovom trgovinom u akvarističke i druge svrhe, kao i većim kretanjem ljudi povećava se vjerojatnost da strane vrste, prvenstveno bijegom ili namjernim puštanjem, dođu u područje u kojem prirodno ne obitavaju. Jednom kad se strane vrste riba nađu u novom staništu vrlo ih je teško iz njega ukloniti, pogotovo ako se one počnu razmnožavati.
