Zbog malog dijela ruskog teritorija smještenog u “samom srcu” NATO-a čelnici tog pakta noćima ne spavaju, a nekima se “od straha već tresu i gaće” – riječi su kojima su proteklih mjeseci brojni europski i američki mediji opisivali situaciju u Kalinjingradskoj oblasti, ruskoj enklavi površinom malo većoj od Sjeverne Irske na obali Baltičkog mora između Poljske i Litve.
Iako je to komadić zemlje ispresijecan njemačkom poviješću, sovjetskom prošlošću i ruskom sadašnjošću oko kojeg se u posljednje vrijeme odigrava(lo) jedno od ključnih geopolitičkih sučeljavanja NATO-a i Rusije, Kalinjingrad je u fokus hrvatske javnosti dospio tek nakon ždrijeba za Svjetsko nogometno prvenstvo kojim je odlučeno da Hrvatska prvu utakmicu SP-a igra s Nigerijom upravo u Kalinjingradu. S obzirom na to da je riječ o gradu koji je od svih mjesta na kojima će nastupiti Modrić i društvo najbliži Hrvatskoj, od koje je udaljen oko 1400 kilometara, pa je šansa da će ondje vatreni imati i najveću potporu hrvatskih navijača, zamolili smo doc. dr. sc. Jelenu Jurišić, stručnjakinju za Rusiju i područje bivšeg SSSR-a, da nam prenese svoje dojmove iz te najzapadnije ruske enklave.
– Bila sam u Kalinjingradskoj oblasti lani u lipnju. Ono što prvo upada u oči jest da je riječ o području koje je dugo bilo zatvoreno, izolirano od matične zemlje. Srednji je stalež raširen, nema elite, skupih automobila i pretjeranog luksuza. Ljudi su mirni i susretljivi, to je sasvim drukčiji svijet od Moskve gdje je velika raznolikost u financijskom i kulturnom smislu. U Kalinjingradu nema velikih migracija, do njih eventualno dolazi tijekom ljeta jer je taj grad za Ruse turističko središte. Većina se ne kupa u moru jer je hladno, ali dosta vremena provode na predivnim plažama od sitnog pijeska kakvog nema na našoj obali. Plaže su im san snova, kao da ste u Normandiji. Cijela Kalinjingradska oblast je poznata i po jantaru – kazuje Jelena Jurišić.
Odlomljeni komadić Rusije
Ističe i kako je u tri dana koliko je provela u toj ruskoj enklavi dala pet ili šest intervjua o Dubrovniku.
– Mislim da nisam razgovarala s čovjekom koji nije čuo za Hrvatsku i Dubrovnik, koji ih posebno zanima. Informirani su o tome da je Dubrovnik odvojen od matice zemlje, a donekle je slično i s Kalinjingradskom oblasti. Zanimalo ih je kako putujemo preko Neuma i hoćemo li graditi most.
Taj polumilijunski grad i okolna oblast žive poput odlomljenog komadića Rusije u europskoj podsvijesti. Ali kako je uopće došlo do toga da Kalinjingrad postane enklava? Riječ je o nekadašnjem središtu istočne Pruske koje su u 13. stoljeću osnovali teutonski vitezovi, a grad je nazvan Königsberg. Nakon Drugog svjetskog rata SSSR je od gubitničke Njemačke, kao dio ratnog plijena, jednostavno prisvojio Königsberg, ali ga Staljin nije priključio tadašnjoj Sovjetskoj Republici Litvi koja je s njim graničila, nego Rusiji, pa je tako Kalinjingradska oblast ostala udaljena 320 kilometara zračne linije od Rusije.
– Ovdje vlada ruski mentalitet i ruski način života, a i više od osamdeset posto stanovništva je rusko. Nema govora o separatizmu, ako je i postojao, bilo je to samo u tragovima. Oni s kojima sam razgovarala nemaju takve ideje, radije bi se bolje povezali s Rusijom i žao im je što ta poveznica nije moguća. Postoje prometne veze s Rusijom preko drugih zemalja pa se može putovati vlakom i automobilom. No bar imaju olakšan ulazak u Litvu i Poljsku, praktički svi idu u šoping u Litvu gdje im je jeftinije nego u Kalinjingradu, a ne trebaju im vize za ulazak – pojašnjava.
Stvarni interesi Rusije
U svijetu, pogotovo među Europljanima, opće je mišljenje da je taj komadićak Rusije jedno od najmilitariziranijih područja u Europi, pa pitamo profesoricu Jurišić osjeća li se to i na tamošnjim ulicama.
– Istina je da su Rusi morali reagirati na gradnju proturaketnog štita u Poljskoj zbog čega su povećali vojnu prisutnost, ali ne toliko u količini vojnika koliko u vrsti oružja. Prisiljeni su modernizirati cijeli arsenal jer je za otprilike tri četvrtine oružja odavno istekao rok trajanja. Zbog toga je to oružje opasno i kad se samo skladišti. Više-manje je riječ o starom sovjetskom oružju kojemu je rok trajanja istekao prije, u prosjeku, dvadeset godina, a nekom i prije trideset, pa se modernizacija provodi i da bi se izbjegle moguće raznorazne katastrofe. Iskreno, uopće nema dojma da je riječ o jednoj od najmilitariziranijih zona u Europi, na ulicama nema vojnika jer nema ni neke političke potrebe za šuškanje oružjem.
Koliko se danas vojnika nalazi u Kalinjingradskoj oblasti teško je procijeniti – u sovjetsko doba ondje je bio smješten glavni stožer baltičke, a danas ruske flote, a taj najizbočeniji dio Rusije bio je u vrijeme SSSR-a bunker prema Zapadu u kojem je za vrijeme hladnog rata bilo smješteno više od 200.000 vojnika. Ali raspadom SSSR-a njihov je broj znatno smanjen pa je danas ondje, ovisno o tome kojim se izvorima vjeruje, između deset i dvadeset tisuća vojnika. Zapadne analitičare situacija u Kalinjingradskoj oblasti počela je zabrinjavati još prije krize u Ukrajini, kada su u NATO-u tvrdili da se proturaketnim štitom u Poljskoj brane od iranske prijetnje.
Kvaka je u tome što proturaketni sustavi koji se postavljaju u Poljskoj, uz minimalne preinake, mogu postati ofenzivno nuklearno oružje, pa je zato Rusija kao odgovor u Kalinjingradskoj oblasti rasporedila dalekometne sustave Iskander-M koji također mogu nositi nuklearne bojeve glave. Među članicama NATO-a kriza je do vrhunca došla potkraj ljeta ove godine kada su Rusi u svojoj najzapadnijoj enklavi organizirali vojnu vježbu “Zapad 2017.” u kojoj je, može li se vjerovati Rusima, sudjelovalo 12.700 vojnika, a može li se vjerovati zapadnim medijima, njih čak stotinu tisuća. Na Zapadu su tu vježbu shvatili kao izgovor koji će Rusija iskoristiti kako bi stvorila priliku za napad na baltičke zemlje, ali po onoj “tresla se brda, rodio se miš” vježba je prošla prema planu i ruske snage su se vratile u matične vojarne bez ikakvih incidenata.
Vježba je otvorila pitanje ima li Moskva zaista agresivne namjere prema baltičkim državama, a nakon ovakvog raspleta događaja čak i zapadni analitičari sve su više uvjereni kako, uzimajući u obzir trenutačnu situaciju i vanjsku politiku Rusije, Moskva nema razloga za napad na baltičku regiju jer su njezini prioriteti usmjereni na druge regije.
Jedini razlog zbog kojeg bi se Rusija mogla odlučiti napasti baltičke zemlje jest podizanje snaga NATO-a u regiji na takvu razinu da počnu biti prijetnja Moskvi, pa bi zato SAD i NATO trebali manje pažnje posvećivati baltičkim zemljama i više se usredotočiti na razumijevanje stvarnih interesa Rusije.
Pogledajte video: Ovo su mjesta koja baš nitko ne smije vidjeti preko Google Mapsa
zamolili smo doc. dr. sc. Jelenu Jurišić, stručnjakinju za Rusiju i područje bivšeg SSSR-a, da nam prenese svoje dojmove iz te najzapadnije ruske enklave. ... Informirani su o tome da je Dubrovnik odvojen od matice zemlje, a donekle je slično i s Kalinjingradskom oblasti. ::: Koje li neukosti od te "doc. dr. sc." __ Taj prostor je staljin jednostavno prisvojio potamanivši i Nijemce i Poljake te naselivši ruse dobio zemljište koje mu nikad nije pripadalo isključivo zbog straha Europljana nakon rušenja berlinskog zida. __ To područje je moralo pripasti Poljskoj, ali političke guzice su prešutno dopustile rusima daljnju okupaciju tuđeg terena. __ Identično kao što su dopustile srbima protjerivanje Hrvata i ostalih naroda iz BiH područja Posavine i s lijeve obale Drine pa se sad srbi vesele ujedinjenju i povećanju teritorija za veliku srbiju