Maribor je prije nekoliko dana doputovalo 257 novih stranih studenata na razmjenu preko programa Erasmus. Stigli su iz 35 država, najviše iz Turske, Češke i Francuske. Velik broj njih razmiljet će se po predavaonicama Fakulteta za elektrotehniku, računarstvo i informatiku (FERI), nastalog na temeljima Tehničkog fakulteta što se 1995. rascijepio na četiri samostalna fakulteta, od kojih je jedan i FERI.
Titule inženjera i magistara raznih struka tu je stekao i velik broj Hrvata. Među njima je i Ivan s varaždinskog područja, koji je 4. veljače na svečanosti u ruke primio diplomu, a mentor pri izradi završnog rada bio mu prof. dr. Mario Plenković, otac predsjednika hrvatske Vlade Andreja Plenkovića.
– Odličan je kao predavač. Imao je zanimljive teme i zanimljiva predavanja. Moglo bi se reći da je od dosadne teme u stanju napraviti zanimljivo predavanje. Osjetilo se da ima bogato iskustvo iz prve ruke i područja koja smo obrađivali objašnjavao je na živim primjerima. Moja ga je generacija obožavala. Često je koristio izreku “što južnije, to tužnije” – kaže nam Ivan koji se dugo mučio sa studijem.
Dao samo jedan intervju
FERI na Koroškoj cesti 46 pun je života. Kroz moderno futurističko zdanje dnevno prođe na tisuće studenata. Slovenac Toni Perša napominje da je dr. Plenković “old school” tip predavača.
– Profesor bio je uvijek opušten, uzeo si je vremena i nikad mu se nije žurilo. Nije bio strog, vidjelo se da vlada tematikom i da jako puno zna. Rado je s nama i razgovarao o raznim temama. Nama studentima davao je otvorene ruke da si sami izabiremo teme i istražujemo. Malo je, moram reći, bio staromodan, to mu je i jedina mana, ali čovjek je u godinama, pa je to nekako i razumljivo – kaže nam Toni, koji se začudio kad smo ga upitali zna li da je dr. Plenković otac hrvatskog premijera.
– Nisam znao... Nije to ni jedanput spomenuo i pohvalio se. Znao je govoriti o nekim vijestima iz Hrvatske, ali rijetko – kaže mladić sa “smoothiejem” u ruci kojem je Plenković st. predavao stratešku komunikaciju.
Još smo nekoliko slovenskih studenata pitali znaju li čime se bavi sin njihova profesora i dobivali različite zanimljive, ali pogrešne, odgovore: “Da nije neki sportaš?” Paaa, i ne baš. “Znanstvenik?” Paaaa, možda, ako se plenkologija jednog dana prizna kao znanstvena filozofska disciplina. Niz krivih odgovora i ne čudi jer koliko hrvatskih studenata zna kako se zove slovenski premijer? Ne, nije Janša. Osim toga, dr. Plenković vješto izbjegava medijske istupe otkako mu je sin zauzeo Banske dvore.
Posjetili samo ga u uredu u jednoj drugoj zgradi, u kilometar udaljenoj Slovenskoj ulici, u mariborskom sjedištu sveučilišta Alma Mater Europaea, u kojem također predaje. Predstojnik je doktorskog studija strateškog komunikacijskog menadžmenta. Malo se nećkao oko razgovora za novine jer je obećao sinu da će se kloniti medija za vrijeme njegova premijerskog mandata.
– Zovu iz raznih redakcija, mole za intervjue i komentare kad su teme slovensko-hrvatski odnosi, Večer, Delo, RTV... U tim medijima rade moji bivši studenti. Odbijam ih samo zato što me Andrej zamolio. Napravili smo dogovor da, dok je on premijer, ne ulazim u komentiranja. Nakon izbora dao sam samo jedan intervju prijatelju iz lista Večer – kaže dok nas vodi u mali ured s krovnim prozorom, stolom, ormarom i tri stolca.
Odlučio je ipak pristati na razgovor jer ima dva povoda, kaže. Jedan je časopis “Informatologia” koji izdaje Hrvatsko komunikološko društvo. Časopis izlazi 50 godina, a on ga uređuje punih 40.
– Utemeljen je kad je čovjek stupio na Mjesec. Tada je i nastala prva planetarna komunikacija jer je novinar sa Zemlje intervjuirao čovjeka na Mjesecu, što se više nikad nije ponovilo. Tad je nastala globalna komunikacija – kaže prisjećajući se kako ga je, kao mladog istraživača, zapazio profesor Božo Težak, koji mu je bio i mentor.
– Usmjerio me u životu i otvorio mi put. Imao je dobru filozofiju: nikad ni od koga nije ni kavu primio. Meni je rekao da za posao glavnog urednika časopisa ne smijem nikad primiti honorar i ja, evo, 40 godina ovo radim besplatno. U časopisu za područje informacijskih, komunikacijskih i medijskih znanosti radove objavljuju ugledni profesori. I danas je vrlo aktualan. Bit ću iskren, razmišljam o nasljedniku. Polako ću se povući jer moje zdravlje više nije za ove napore. Odlučio sam iduće godine to predati, i sve ove moje nastavne obveze ostaviti, malo se više posvetiti Akademiji i unucima jer čovjek mora sebi malo dati i života – otkriva.
Okupljanje jednom godišnje
Akademija, a tu misli na Europsku akademiju znanosti i umjetnosti, druga je tema koju vidi kao povod za razgovor. Njezin je član od 2014. godine, jedan od samo 13 Hrvata, jedini na području društvenih znanosti. Članovi su fizičar Ivo Šlaus, bivši ministar Zvonimir Šeparović, nadbiskup Želimir Puljić, ginekolog Asim Kurjak, rektor Damir Boras, ekonomist Velimir Srića...
– U Hrvatskoj 98 posto stručnih ljudi vjerojatno ne zna da sam u Akademiji jer nikad to nisam trubio. Predsjednik je Felix Unger, čovjek koji je prvi presadio srce u Austriji. Okupljamo se svi jedanput godišnje, i to početkom ožujka, u sjedištu u Salzburgu. To je tradicionalni susret uz prijam novih članova, koji nikad ne propuštam. Radi se o naddržavnoj akademiji koja nije vezana ni za Austriju, Hrvatsku ili Slovenije. Ona je iznad država, zato ima i ljubomore... Članstvo ne nosi ništa osim ugleda – kaže.
Radio i na RTV-u Zagreb
Alma Mater Europaea je međunarodno sveučilište sa sjedištem u Salzburgu i ima studijske centre u nekim europskim gradovima. Osnovala ga je upravo Europska akademija znanosti i umjetnosti, a zasnovano je na trima “načelima W”: Wissenschaft, Wirtschaft, Wirken (znanost, gospodarstvo, učinak). U Sloveniji je prvi kampus otvoren u Mariboru 2011. godine. Nije prošlo dugo i pozvali su M. Plenkovića, kojem je pradjed navodno jedno vrijeme živio u Mariboru, da preuzme vođenje doktorskog studija.
Rođen je 23. studenog 1947. u Svirču na otoku Hvaru. Prvi brak sklopio je s Vjekoslavom Raos, poznatom zagrebačkom internisticom kardiologinjom, rodom iz Makarske, s kojom je dobio sina Andreja. Na Sveučilištu u Zagrebu 1977. je magistrirao, a 1979. godine obranio doktorat iz društvenih znanosti disertacijom o modelu javnog radio-televizijskog informiranja i komuniciranja u samoupravnom društvu.
Detaljnija biografija i objavljeni radovi zauzeli bi puno prostora. Bio je prvi doktor informacijskih znanosti u bivšoj Jugoslaviji. Radio je i na RTV-u Zagreb. U profesorskoj karijeri predavao je od 5000 do 7000 studenata, među njima je i preko 300 novinara od koji su neki danas na važnim uredničkim pozicijama.
– U Sloveniji sam od 1995. Došao sam slučajno. Netko je rekao da čovjek ne bira državu rođenja, ne bira oca i majku, ali zato bira svoj put. Tako se i meni dogodio da sam bio na stipendiji u Ljubljani. Rektor Sveučilišta u Mariboru slušao me kad sam predavao, predložio mi da se stipendija produži za još jednu godinu, te da dođem u Maribor. Imao sam tad neke sentimentalne razloge, i hajde, Maribor nije daleko. Napravio sam im studij medijskih komunikacija koji je sad na FERI-ju. To je danas najbolji studijski program i tamo imam tri predmeta koje držim s guštom: odnose s javnošću, strateško komuniciranje i komunikologiju. Nikad nisam imao ni jednu zamjerku, u Mariboru su mi uvijek bili pri ruci. To su gospoda profesori, vrhunski stručnjaci. Kad dođem, osjećam se kao ministar. To teško doživite ako nemate autoritet. Meni nije nitko ništa dao, kao sv. Lucija pod jastuk, krvavo sam radio, trudio se u životu, nikome nisam ništa dužan, niti od koga što tražim. Mogao sam biti svaki dan u medijima, ali ne želim – kaže pokazujući neke od knjiga koje je napisao, poput “Demokratizacije masmedija” iz 1980. godine.
Dobro poznaje i slovensku i hrvatsku medijsku scenu. Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu je 1985. osnovao četverogodišnji studij novinarstva, tada jedini u Jugoslaviji. Pokazuje nam člansku iskaznicu Hrvatskog novinarskog društva. Ima i iskaznicu Svjetske federacije turističkih novinara i pisaca (FIJET) koja u Hrvatskoj okuplja oko 60 članova. Zna se pridružiti kolegama na putovanjima, na primjer, u Maroko.
– Dižem im kapu jer su vrlo aktivni. Predavao sam dugo na Fakultetu za turizam u Opatiji i upao u to društvo – objašnjava i brzo domeće da nikad te novinarske iskaznice nije zloupotrijebio jer “zastupa tezu poštenja”. Današnje novinarstvo je, slikovito će, na skijalištu.
– U novinarstvu nekad i danas velike su razlike. Tada su mainstream novinarstvo bile novine, radio i televizije, a danas se taj mrežni sustav širi i na socijalne mreže. U Hrvatskoj ima 845 portala, no nisu svi aktivni. Kad neki portal nešto objavi, uvijek je pitanje koji je to prvi objavio, a onda drugi prenio. To je igra tzv. lančanog medijskog utjecaja kojim se reciklira ista informacija na sve načine. Novinarstvo je na klizavom području, kao da idete skijati i uvijek postoji vjerojatnost da ćete pasti, ako niste dobar skijaš. Nekad je, pred 30 i više godina, postajala tzv. uređivačka politika. Ona danas nije prepoznatljiva – smatra. Društvene mreže donijele su, ističe, novu medijsku dinamiku i nepredvidljivost. Teško ga je navesti da kaže koju političku (čudi se zašto se u anketama toliko prostora daje Daliji Orešković i zašto su se neki protivili izmjenama Zakona o Ini koji će uvesti red) ili o privatnom životu.
– Najvažnije je u životu biti skroman – kaže.
Kao da to želi potkrijepiti nečim konkretnim, kasnije je spomenuo da vozi 11 godina star Renault Picasso.
– Zarađujem prilično, ali ne mogu kupiti skupi automobil jer ne kradem – kaže.
5000 Hrvata u Mariboru
Prije je znao češće iz Rogaške Slatine, gdje živi s drugom suprugom profesoricom, Hrvaticom Vlastom Kučiš, navraćati u Zagreb, no reducirao je kilometre otkako su se pojavile zdravstvene teškoće sa srcem.
– Oslabio mi je srčani mišić i nakon Nove godine završio sam na Rebru – veli.
Nakon oporavka vratio se u Maribor, svojim postdoktorandima. Voli predavati i hvali svoje studente.
– Dolaze iz više država, ima ih i iz Hrvatske. Teško je ako ne znate jezik, ni meni ne ide dobro – napominje.
Maribor je sveučilišni grad na rijeci Dravi u kojem sve vrvi mladima. Prema nekim procjenama, u tom drugom po veličini slovenskom gradu s oko 120.000 stanovnika privremeno ili stalno živi oko 5000 Hrvata.
Čini se normalan, fin čovjek, nisam ni iznenađen...