Uz takve prijatelje ne trebaju ti nikakvi neprijatelji. Stara je to
narodna izreka, o kojoj je vjerojatno proteklih mjeseci, pa i godina,
počesto razmišljao i umirovljeni general Vladimir Zagorec.
Jer velikim dijelom zahvaljujući upravo svom nekadašnjem
prijatelju i poslovnom partneru Hrvoju Petraču te bivšoj
tajnici i desnoj ruci Snježani Šiprak, Zagorec se
našao tu gdje je sada. Na popisu Interpolovih "most wanted",
u pritvoru bečkog istražnog zatvora zbog sumnje u zloporabu položaja i
ovlasti, zbog čega je hrvatski proračun oštećen za
milijunske iznose, čekajući izručenje državi koja ga ja počastila
ordenjem i činom generala iako za nju ni metka nije ispalio.
Petrač ga razotkrio
No, ako je Petrač, braneći se od optužbi da je sudjelovao u otmici
prijateljeva malodobnog sina, za sobom u neizvjesnost mogućeg
zatvorskog života povukao i Zagorca, pitanje je koga će u sličnoj
situaciji za sobom povući bivši pomoćnik ministra obrane.
Jer kao što je Petrač, što se tijekom suđenja za
otmicu dobro moglo vidjeti i čuti, jako puno znao o Zagorčevim
poslovima, tajnim i šifriranim računima te torbama s
draguljima..., nesumnjivo je da su i o Zagorčevim mutnim poslovima,
koje je obavljao uime države, pojedinci iz ondašnjeg
političkog, sigurnosnog i vojnog establišmenta barem
nešto znali.
Sigurno je, naime, da početkom 90-ih Zagorec u nabavu oružja nije
krenuo na svoju ruku i bez miga iz najvišeg političkog vrha.
Sigurno je i to da su u vrijeme embarga na nabavu oružja, dok su ljudi
i zemlja krvarili pod čizmom paravojnih srbijanskih postrojbi i JNA,
državi trebali ljudi poput Zagorca. Ljudi koji se nisu libili hodati po
svijetu, sastajati se s mutnim likovima i pribavljati prijeko potrebno
oružje za obranu zemlje.
Isto tako je jasno da se takav posao nije mogao obaviti bez novca, koji
se uplaćivao na tajne i šifrirane račune, te bez
lažnih osobnih dokumenata koje su takvim osobama izdavale tajne i
sigurnosne službe.
No, u cijeloj toj priči iz ratne i poratne Hrvatske sporno je
što su pojedinci, a među njima zasigurno i najodlikovaniji
hrvatski general, te poslove u ratnim i poslijeratnim godinama iskoristili
za osobno bajoslovno bogaćenje. Koje se nekom zdravom logikom također
nije moglo odvijati bez znanja pojedinaca iz državnog vrha. Sporno je i
to što su ljudi poput Zagorca s godinama postali
zaštićena, nedodirljiva kasta, koja se obogatila velikim
dijelom na novcu iseljene Hrvatske.
I baš zbog toga Zagorčevo pojavljivanje pred hrvatskim sudom
moglo bi biti zanimljivo za javnost, a opasno za pojedince.
Zagorec dosad o svojim poslovima za državu nikad nije javno pričao.
Nikad nije spominjao imena onih po čijem je nalogu radio. Realno
gledajući, za to nije ni imao potrebe jer je zahvaljujući
zaštiti državnog, obavještajnog i vojnog
vrha, koju je nesumnjivo uživao, stekao vrtoglavo bogatstvo
koje se mjeri u stotinama milijuna eura.
Ugroženo bogatstvo
A to vrtoglavo bogatstvo sada je opasno ugroženo jer ga je država
označila kao vodećeg ratnog profitera u zemlji. Zagorec je sada u
situaciji da je od državnog štićenika i miljenika postao
paradigma borbe protiv korupcijskog kriminala. Postao je jedan od onih
koje je u izbornoj godini vrlo poželjno strpati iza
rešetaka, to više što bi to bio i jak
dokaz pred međunarodnom zajednicom kako se Hrvatska razračunava s
korupcijom na svim razinama.
Svega toga vjerojatno je svjestan i umirovljeni general. Stoga zapravo
nikoga ne bi trebalo iznenaditi ako, spašavajući svoju kožu,
odluči imenovati pripadnike sigurnosne zajednice koji su mu pomogli da
dođe do lažnih dokumenata, političare po čijem je nalogu po svijetu
kupovao oružje, vojne dužnosnike koji su godinama mirno gledali kako se
bogati izigravajući zakone... Ukratko, sve one koji su njegove rabote
godinama tolerirali, pritom vjerojatno i za sebe uzimajući dio krvavog
državnog novca.
Zagorec će tražiti politički azil u Austriji?
Ako je suditi po najavama koje ovih dana dolaze iz Austrije, Zagorec bi
u još jednoj stvari mogao slijediti svog bivšeg
prijatelja Petrača. Naime, sve se glasnije nagađa da će,
pokušavajući spriječiti izručenje Hrvatskoj, umirovljeni
general zatražiti politički azil u Austriji.
Baš kao što je svojedobno Petrač učinio nakon
uhićenja u Grčkoj. Petraču takva taktika nije pomogla, osim ako se
pomoću ne smatra to što je gotovo godinu dana proveo u
grčkim zatvorima. Isto tako nisu mu pomogle ni tvrdnje da je riječ o
politički motiviranom procesu protiv njega. Taktika je to koju zasad
rabe i Zagorčevi odvjetnici, no teško je vjerovati da to
može uroditi plodom. Uostalom, po onom što je dosad poznato,
za Zagorčevo poslovanje oružjem interes pokazuje i austrijska policija,
koju ponajprije zanima podrijetlo novca te način na koji je on plasiran
na tržište.
Skupa igračka
Kupnja raketnog sustava S-300 Zagorcu je došla glave, jer su dragulji za koje se tereti bili garancija za isporuku tog oružja. Kad ga je Hrvatska na koncu dobila, bio je skupo plaćena, neispravna “igračka”
Kako je S-300 kupljen?
O načinu na koji je Hrvatska kupila raketni sustav S-300 javnost bi mogla nešto čuti tijekom postupka koji je trgovac oružjem Zvonko Zubak pokrenuo protiv države. Naime, nakon što je s tog postupka skinuta oznaka tajnosti, na klupu za svjedoke trebali bi sjesti bivši ministri obrane Pavao Miljavac, Andrija Hebrang, Jozo Radoš i Željka Antunović. Zanimljivo, trebao bi svjedočiti i Zagorec.
Tragovi davno uništeni?
Što su i koliko o Zagorčevim poslovima znali bivši ministri obrane, teško je reći. Ovih dana Miljavac je izjavio kako sumnja da će istraga išta otkriti, smatrajući da su svi tragovi odavna uništeni. Kazao je i kako mu je Zagorec rekao da ništa nije radio na svoju ruku. Hebrang pak tvrdi da je Zagorcu 1998. nudio da posao legalizira, no ovaj ga nije poslušao.
