Suvereno je koračala modnim pistama i mamila poglede, a danas se u trapericama i ravnim cipelama metalnim stubama uspinje po svojoj elektrani. Kao iz rukava, bivša manekenka sipa stručne pojmove iz energetike, laiku doista teško razumljive. Nebo nad Babinom Gredom, malim mjestom nadomak Županje, gori na plus 40 stupnjeva. Sunčica Lalić, s građevinskom kacigom na glavi, vodi nas na gradilište tik uza spomenutu energanu. Ondje niče, pokazuje ponosno, najsuvremeniji centar za sušenje drvne građe u Hrvatskoj. Dok je plivala modnim vodama, živjela je i radila i u Francuskoj i Italiji, no posao ju je vratio tamo gdje je odrasla – u Slavoniju.
Poduzetnica Sunčica Lalić sa stranim partnerima gradi najveći kompleks za sušenje drvne građe u Hrvatskoj. Investicija u Babinoj Gredi, mjestu s 3527 stanovnika, vrijedna je sedam milijuna eura.
Poslovni put započela je još prije petnaestak godina u ugostiteljstvu, s bivšim životnim partnerom Draganom Juriljem, nastavila ga je na tržištu nekretnina, a teško pogođena recesijom, prebacila se 2009. u energetski sektor. Pokazalo se to punim pogotkom. Sagradila je prvo kogeneracijsku elektranu najnovije generacije koja pokriva čak 70 posto potreba za električnom energijom u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Otvorena je na Silvestrovo 2015., a ta greenfield investicija stajala je čak 42 milijuna eura. Centar za sušenje drvne građe, čija je gradnja počela proljetos, logičan je slijed koji zaokružuje cijeli projekt.
– Kompleks će se sastojati od 32 komore za sušenje, ukupnog neto kapaciteta 5300 kubnih metara, zatim otvorene hale od 1500 četvornih metara te zatvorene hale i sortirnice od 2500 kvadrata – otkriva Sunčica Lalić, suvlasnica tvrtke Uni Viridas.
Zadovoljit će tako, s jedne strane, nužne zakonske propise, a s druge ostvariti sinergiju s drvnim industrijama i time, ističe, pridonijeti zaustavljanju izvoza trupaca iz slavonskih šuma.
Naime, kao povlašteni proizvođač električne energije, obvezni su istodobno proizvoditi i korisno upotrijebiti toplinsku energiju te tako ostvariti učinkovitost od najmanje 50 posto. Takvom toplinskom energijom već suše vlastitu drvnu sječku u dvorištu energane, a novom će investicijom postići puni efekt. Sušaru će zakupiti drvni div Florian.
– Zbog mrežaste stjenice koja napada hrast, Ministarstvo poljoprivrede naredilo je prosušivanje drvne građe prije izvoza, kako bi se spriječilo širenje tog nametnika. Naša investicija potpuno je u skladu s tim naputkom. Intencija je, nadalje, ojačati drvnu industriju u Hrvatskoj. Kao energana, doslovce osiguravamo besplatni energent drvnoj industriji, kako bi ona mogla postići veću dodanu vrijednost na svom proizvodu. Jer, bez tih pretpostavki, bez energane, troškovi energenata bili bi im previsoki pa ne bi bili ni konkurentni. S povoljnom energijom drvna industrija može na inozemno tržište izvoziti i proizvod višeg stupnja obrade, a ne samo sirovinu, odnosno trupce, rezimira naša sugovornica.
Po domino-efektu, enorman je doprinos, uvjerena je, i za lokalnu zajednicu, ruralni razvoj i zapošljavanje.
Kada je obznanila da planira graditi termoelektranu na šumsku biomasu, i to ne bilo kakvu, nego najveću i najmoderniju snage 9,7 MW, Sunčicu Lalić gledali su ispod oka i s velikom skepsom, kako šira javnost tako i njezini potencijalni financijeri u bankama. A ona sama nije do tada imala nikakve veze s Babinom Gredom.
– Lokaciju smo odabrali isključivo po studijama koje su pokazale da je dostupnost sirovine, dakle šumske biomase, izvjesna i dostatna, da su šumske ceste jako prohodne pa zimi ne bismo imali problema s isporukom, što je ključno za kontinuitet poslovanja. Izvrsna je pozicija, uz autocestu – objašnjava. I prvi razgovori s HEP-om, kao preuzimateljem električne energije, pokazali su da bi ta poslovna ideja mogla biti vrijedna i isplativa. Cijela se priča, tako, zakotrljala 2011., ali “brdovitim” putem.
– Za takav velik i složen projekt nemoguće je tada bilo osigurati financiranje u hrvatskim bankama jer je bila riječ o čistoj greenfield investiciji. Lokacija je bila prazna ledina, bez ikakve infrastrukture. Neke su banke bile spremne pratiti gradnju vjetroelektrana, no šumska biomasa bila im je prilično nepoznato područje, koje je i puno kompleksnije pri kasnijem upravljanju.
Imali smo veliku zadršku, bez obzira na to što mi je partner u tom projektu Unit Investment N.V., velika međunarodna korporacija s 40 godina iskustva u energetici, a sve zato što smo bili među pionirima. Nitko tada nije mogao dokazati da će takvi projekti, bez većih teškoća, zaista i zaživjeti, a najveća skepsa bila je vezana uz sigurnost opskrbe sirovinom. Ugovor potpisan s Hrvatskim šumama banke su dočekale s nepovjerenjem jer ta tvrtka prije nikada nije isporučivala tolike količine drvne sječke. Riječ je o 80.000 tona godišnje i mi smo najveći pojedinačni kupac u Hrvatskoj – prepričava nam 42-godišnja Sunčica Lalić.
Bio je to dugotrajan i iscrpljujući proces, a puno je hrabrosti, svjesna je ona, trebalo i partneru Unit Investmentu. Novac su, na kraju, potražili u inozemstvu, a ruku im je pružila tursko-izraelska Bank Positif pa je energana postala pravo greenfield i izravno strano ulaganje, najveće u 2013. godini. Tvrtka Uni Viridas, kao nositelj elektrane, osnovana je 2011. godine, a postrojenje je proradilo potkraj 2015. Povezana tvrtka je Unisol Kaštelica koja je pak investitor centra za sušenje.
– Banke su, u međuvremenu, shvatile da Hrvatske šume, koje su smatrale najvećim rizikom, nisu nikakav rizik jer naš je partnerski odnos izvrstan, pogotovo s tvrtkom kćeri Šumskom biomasom, koja nam ispostavlja sirovinu. U gradnji sušare pratit će nas, tako, hrvatske banke, iznosi vlasnica.
Ukupno 25 Slavonaca našlo je posao u energani, a sušara će ih zaposliti još tridesetak. No, taj pozitivan niz nastavlja se, ističe Lalić, na tvrtku Šumska biomasa koja angažira prijevoznike i kamione za dovoz sječke.
Termoelektranu je, inače, gradio finski Valmet, a ta globalna kompanija lider je u energetskim tehnologijama, s više od 12.000 zaposlenih. Energana u Babinoj Gredi pokazala se najizvrsnijim postrojenjem koje su Finci sagradili, kao ogledni primjer tehnologije razvijane 40 godina.
– Radi kao švicarski sat. Dostupnost na mreži je više od 96 posto, što znači da nema kvarova i ispada. Dogodi li se neki kvar na mreži, primjerice zbog nevremena, nastavlja raditi u izoliranom pogonu, na minimunu snage za svoje potrebe, te se ne mora ugasiti. Nema oscilacija, nije potrebno dan prije planirati proizvodnju, što je razlika u odnosu na vjetroelektrane – uspoređuje poduzetnica.
Raspon je plaća u Uni Viridasu od 4500 do 13.000 kuna, ovisno o radnome mjestu, dok je prosjek oko tisuću eura.
Sunčica Lalić rođena je u Kanadi. Baš kada je polazila u školu, s roditeljima se doselila u Oriovac. U vihoru rata, kao 16-godišnjakinja i prognanica, seli se u Ljubljanu. Prve manekenske korake napravila je u Sloveniji, u kojoj se zadržala samo godinu dana. Uslijedilo je intenzivnih osam godina života tijekom kojih je često pakirala kovčege i selila se Europom, bez konkretnijeg doticaja s Hrvatskom. Kao manekenka, živjela je i radila u Francuskoj, Italiji, Austriji, Engleskoj. Uz hrvatski i engleski jezik, tečno govori i njemački. S 24 godine, vratila se u Hrvatsku.
– Upoznala sam tada svoga bivšeg partnera Dragana Jurilja i shvatila da je možda dobar trenutak za povratak u Hrvatsku, da trebam iskušati neka znanja koja sam stekla živeći u inozemstvu, putujući i uspostavljajući poslovne kontakte. Otvorili smo nekoliko barova u Zagrebu, Opatiji, Rovinju i Dubrovniku i vrlo uspješno poslovali. No, nisam se u tome vidjela na duge staze. Brzo smo ih prodali, za dvije-tri godine, i započela je faza ulaganja u nekretnine.
To je bilo predrecesijsko razdoblje, interes ulagača bio je vrlo velik. Veliki pad doživjela sam 2008. jer sam bila jako pogođena recesijom, a istodobno izložena ulaganju u nekretninski sektor. Trebalo mi je puno snage i snalažljivosti da se iz toga vratim. Kriza me pogurala u svijet energetike jer mi to ne bi bio ni prvi odabir ni prirodan slijed. Te 2009. godine bila sam suočena s činjenicom da se nećemo tako brzo oporaviti od recesije, tim više što sam, kada je ona nastupila, imala nekoliko projekata u visokoj fazi pripreme, s vrlo potentnim stranim ulagačima i investicijama od oko 50 milijuna eura za turističke komplekse na Jadranu. No preko noći se nad sve to nadvio veliki crni oblak neizvjesnosti i nemogućnosti dugoročnog planiranja – prisjeća se naša sugovornica. Izlaz je bio jedino u hitnom preusmjeravanju, za što se i intenzivno educirala.
– Proradila mi je inspiracija pa ta nadogradnja nije bila toliko naporna, iako je iziskivala vrijeme i trud – nastavlja.
Suočavala se i s predrasudama zbog svoje manekenske prošlosti, no nije dopuštala da je tuđe mišljenje ometa jer inače, kaže, ne bi napravila ni koraka.
Punila je svojedobno novinske stranice, nerijetko u trač-rubrikama, a u posljednje vrijeme potpuno se distancirala od medija.
– Čini mi se to kao neki prijašnji život. Daleko je to iza mene. Jednostavno, u meni se dogodio evolucijski proces, neke stvari koje su mi bile zanimjive prije15 godina, nisu i danas. Nisam dugo osjetila opravdan razlog za javno istupanje, a tu fazu kada sam bila medijski izložena ne smatram dobrim razdobljem svoga života. Mogu reći da sam u jednom trenutku bila na krivom putu i ta mi faza nije baš najsvjetlija stranica života – otvoreno će Lalić.
Kao poduzetnica, svakodnevno se nosi s bezbroj izazova, a pomoglo joj je u tome iskustvo iz mladosti kada je stekla, kako kaže, snalažljivost u globalnim okvirima. Ne boji se zakucati stranim ulagačima na vrata, razgovara s njima baš kao i s domaćima.
– Radi se o projektima koji iziskuju svakodnevnu pažnju, kao živi organizmi. Ako samo jedan dan nisam u toku, može se sve poremetiti. Jesam li uspješna poduzetnica? Element uspješnosti nije baza onoga što me pokreće, već je to unutarnji cilj da svoju viziju u konačnici i realiziram. Normalno je da radim i gotovo svaki vikend, ponekad i osam vikenda zaredom. Ustajem u pet ujutro, a liježem prije 22 sata, disciplinirana sam i uredna u tom smislu. Uvijek sam dostupna svojim partnerima i suradnicima. Sin i ja živimo sami i to iziskuje dodatne prilagodbe i napor kako bismo normalno funkcionirali. Moj je sin sjajan i ima razumijevanja za moj posao, ali ga ne želi nastaviti, on je potencijalni budući znanstvenik – kaže smješkajući se Sunčica Lalić.
Često je na putu. Trenutačno se gradi i energana od 5 MW u Grubišnom Polju i sličan centar za sušenje kao i u Babinoj Gredi, vrijedni 34 milijuna eura, u suradnji s francuskim partnerima.
– Posao me inspirira jer znam koliko takvi projekti mogu pridonijeti ruralnim sredinama, pogotovo u situaciji kada su u Hrvatskoj strana ulaganja još uvijek jako rijetka.
Koliko ukupno ulaganje od pedesetak milijuna eura znači za malu poljoprivrednu općinu, najbolje zna načelnik Josip Krnić.
– Energana je naš ključni projekt, a pismo namjere za njezinu gradnju potpisali smo pred 200 mještana, toliko je transparentno bilo – ističe Krnić, inače načelnik u trećem mandatu.
Investitori su se, kaže, ohrabrili graditi u njihovoj poslovnoj zoni iako u nju ni kuna za infrastrukturu nije bila uložena. Država Hrvatska u tu je zonu, navodi, uložila 80.000 kuna.
– Šumska sječka izvozila se iz hrvatskih šuma u Mađarsku, Austriju i Sloveniju. I to po niskoj cijeni, dok se u Mađarskoj dobro naplaćivala. Babina Greda iskoristila je prednost, blizinu spačvanskog bazena, i dobila priliku istu tu sječku, koja je višak u šumama, iskoristiti – rezimira Krnić.
Gradit će se u zoni i staklenici, a uz sušaru i energanu, značit će to 170 do 200 radnih mjesta. Okidač je to, vjeruje, i za druge investitore i velika ulaganja. Među njima, svakako je najava gradnje tvornice autodijelova, koja bi trebala biti sagrađena do 2019.
– Tvornica će kumulirati 110 radnih mjesta, a izvoz će iz male Babine Grede dosegnuti 100 milijuna eura – ponosno kaže načelnik. Svako je radno mjesto, ističe, dragocjeno jer će zaustaviti iseljavanje s kojim se suočava i ta općina.
– I to je ono čemu smo svi težili. Uz prosječnu plaću od, primjerice, 4000 do 4500 kuna i par hektara svoje zemlje, u našem se kraju može dobro živjeti. Nikakva Njemačka nam nije ni blizu – poručuje Krnić.
Narucena uljepsana uvijena u celofan reportaza po narudzbi da bi se narodu zamazale oci.Ovo je pljacka Hrvatskih suma na uzvisenom nivou.Tko tu kolo vodi ,prezimena Jurilj dolaze iz Sirokog Brijega i svako ko zeli znati zna o cemu se tuu radi.Idemo rodijaci sa minusim.Sad.