Nakon katastrofalnog požara u PUTO-u, u kojem je osim nemjerljive ekološke počinjena i šteta od 2,25 milijuna kuna, te jedne od najvažnijih kriminalističkih obrada MUP-a, javnost još ne zna imena pet odgovornih osoba protiv kojih su podnesene kaznene prijave i kojima Kazneni zakon prijeti čak do 10 godina zatvora. Iako je slučaj PUTO nedvojbeno jedan od eklatantnih primjera u kojima bi do maksimuma trebao biti doveden jedan od stupova demokracije: "pravo javnosti da zna"!? Što se javnosti tiče, sličan je i slučaj policijske obavijesti o gospodarskom kriminalu "teškom" 3,5 milijuna kuna, u bivšoj Hrvatskoj upravi za ceste (HUC). Međutim, sve što je policija prekjučer priopćila jest da je riječ o 53-godišnjem djelatniku HUC-a i 44-godišnjem djelatniku "Zelene magistrale".
Zašto policija ne otkriva identitet sumnjivaca? Odgovor je pravnički vrlo jednostavan: boje se zatvora!
Naime, zbog članka 171, stavka 3 Zakona o kaznenom postupku, koji je stupio na snagu 21. svibnja ove godine: "Podaci o istovjetnosti osobe protiv koje je podnesena kaznena prijava i podaci na temelju kojih se može zaključiti o istovjetnosti te osobe, službena su tajna". A "tko neovlašteno drugome priopći, preda ili na drugi način učini pristupačnim podatke koji su službena tajna", kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do tri godine zatvora.
Ipak, iza te pravničke jasnoće, postavlja se pitanje čemu ili kome služi ta odredba. Nedvojbeno, tako se od javnosti htjelo zaštititi osobe koje policija sumnjiči da su počinile neko kazneno djelo.
Međutim, to u praksi često izgleda ovako: Policija mjesecima provodi opsežnu kriminalističku obradu i podnese kaznenu prijavu. Ažurno državno odvjetništvo već za nekoliko dana može ustvrditi da je kaznena prijava utemeljena, pa zahtijeva pokretanje istrage protiv osumnjičenika. Tada, dakle već nakon nekoliko dana, identitet osumnjičene osobe više ne predstavlja službenu tajnu, jer se zakon ograničio samo na sadržaj kaznene prijave.
Dakle, problema ne bi bilo kad bi po principu odnosa prema javnosti u MUP-u, funkcioniralo i izvještavanje po državnim odvjetništvima i istražnim odjelima sudova. Ali, u tom pogledu novinari kao predstavnici javnosti podvrgnuti su bezakonju, odnosno samovolji nerijetko bahatih pojedinaca iz pravosuđa, posebice u manjim sredinama.
Drugim riječima, ispada da zakonodavac nema povjerenja u rad policije, odnosno, utemeljenost njihovih kaznenih prijava. Iako, kad smo svojedobno na jednom seminaru o odnosu policije i javnosti o tome pitali ravnatelja policije Ranka Ostojića, on nam je kazao kako državno odvjetništvo odbacuje otprilike pet posto policijskih kaznenih prijava. Ako taj postotak prenesemo na slučajeve o kojima policija izvještava javnost, onda to znači da se spornom kaznenom odredbom zapravo štiti svega tih pet posto osoba protiv kojih je podnesena pa odbačena kaznena prijava. A zbog tih pet posto osoba uskraćuje se informacija u preostalih 95 posto slučajeva, u kojima zapravo nema čak ni te prepreke da javnost dozna identitet sumnjive osobe. K tome, sve još pod uvjetom da je riječ o slučaju koji zanima javnost. A i tada, kazneno prijavljena osoba ipak je zaštićena u javnosti ako joj mediji omoguće da iznese svoje viđenje, odnosno naknadno objave da je protiv njih odbačena kaznena prijava.
Nadalje, predlagatelj sporne zakonske odredbe i zakonodavac, osim policije omalovažava i javnost. Naime, zaštita kazneno prijavljene osobe polazi vjerojatno i od toga da javnost ne zna prosuditi "težinu" kaznene prijave policije. Kao da već i mala djeca ne znaju da se tek nakon istrage i sudske rasprave pravomoćno osuđena osoba može nazvati počiniteljem kaznenog djela. Stoga je zakonodavac uskočio i rekao: "Sumnjive za kriminal moramo zaštititi od glupe javnosti!".
I posljednje, ali ne manje važno, zanimljivo je to što zakonodavac ima vrlo istančan osjećaj za zaštitu sumnjivaca na koje se "okomi" naša "zločesta i nestručna" policija, a baš ništa nije učinjeno za zaštitu žrtve. Naime, dok policija primjerice ne smije objaviti da je podnijela kaznenu prijavu protiv nekog ministra koji je primio mito ili na drugi način zloupotrijebio položaj, za objavu identiteta žrtve zakon nikoga ne sprečava. A žrtva je u kaznenom zakonodavstvu bila zaštićena čak i u vrijeme komunizma, pa se nije smio objavljivati identitet silovane osobe ili žrtve bilo kojega drugoga seksualnoga kaznenog djela, odnosno kakvoga drugoga sramnog čina.
Marinko Jurasić
