Sada je svima jasno da eksperiment s nestranačkim premijerom Tihomirom Oreškovićem nije uspio. Iako nitko od političkih aktera koji su sačinjavali ovu “troglavu Vladu” nije posve nevin, nisu svi jednako krivi za ovaj politički fijasko.
Oreškoviću se može prigovoriti što je pristao doći u “vučji brlog” iako je znao da nema dovoljno političkog iskustva te da uopće ne poznaje hrvatsku političku scenu. Boži Petrovu, pak, može se prigovoriti da je previše vjerovao Tomislavu Karamarku i HDZ-u unatoč tome što je dobivao jasna upozorenja da treba biti izuzetno oprezan. Orešković i Petrov ušli su bez fige u džepu i pokušavali su raditi najbolje što su znali i umjeli.
Najveći je krivac za ovaj neuspjeli brak iz interesa, koji se pretvorio u pravu lakrdiju, Tomislav Karamarko koji je u cijelu ovu političku avanturu ušao samo da se dokopa vlasti pod svaku cijenu. Da bi privolio Most na koaliciju, dao im je više nego što je to Most po svojim izbornim rezultatima zaslužio.
Sve je to Karamarko učinio dobrovoljno, ali s očitim planom da se onda neke stvari “preslaguju” u hodu. Ako je Karamarko želio imati kontrolu nad tajnim službama, onda nikako nije smio pristati na to da premijer bude nestranačka osoba.
Međutim, kada je već na to pristao, onda je prilično drsko tražiti od premijera da bespogovorno sluša njegove zapovijedi. Slično je postupio i kada je riječ o Ministarstvu unutarnjih poslova.
Tomislav Karamarko i njegov HDZ pokazali su da ne mogu surađivati na ravnopravnoj osnovi te da traže poslušnike. Kada nema povjerenja i uvažavanja, onda je ovakav ishod jedino moguć. Velika većina zastupnika odlučila je da Oreškovićeva Vlada mora otići. Sada bi bilo najpoštenije da se mandat vrati narodu te da se raspišu izvanredni izbori. Jedino je narod ovlašten za preslagivanje.
Sve druge opcije donose još veću političku nestabilnost.
