Marija Rudić živi sama u selu - jedina je stanovnica Podunavlja, naselja u srcu Parka prirode Kopački rit, u Baranji. - Da, da, sama, nikog nema! - smije se ona dok polako, pritišćući čvrsto drveni štap o pod, ustaje od peći. Taman je krenula zapaliti vatru. - Košare s drvima napune mi djeca pa ostave pred vratima, a ja onda u naramku po par cjepanica unesem u kuću – opisuje nam ona svoju rutinu.
Rođena je u Livnu. Suprug joj Dušan bio je ugostitelj pa su zbog posla završili u Podunavlju. Doselili su 1965. godine. Pokazuje nam praznu dvoranu u nastavku kuće – bili su tu nekada restoran, kuglana, trgovina. Cijeli je kompleks bio u sklopu Belja, a u toj je tvrtki i Marija radila, u živinarstvu. Podunavlje je nekada bilo puno života. - Trebali smo doći raditi u Titov dvorac, u Tikveš, no kad su mi rekli da tamo nema žive duše, a još je u šumi, uplašila sam se i odbila. U Podunavlju je, pak, bilo lijepo, puno omladine, selo je tada brojalo oko stotinu obitelji. Mještani su se voljeli, družili, održavale su se zabave, dolazilo je i kino... - prisjeća se baka Marija.
Podunavlje je udaljeno sedam kilometara od općinskog sjedišta Bilja i 14 kilometara od Osijeka. Svoj populacijski maksimum doživjelo je 1948., kada je to bio dom za 495 duša. Broj mještana 1961. iznosio je 348, a deset godina kasnije 286. Na samo dva spao je 2001., a kada je prije 20 godina preminuo Marijin suprug Dušan, ostao je samo na jednome – njoj. Iako je sama i u kući, i u selu, društva joj ipak ne nedostaj, jer se tik uz njezin dom nalai poznati baranjski restoran Kormoran, za čije je goste ona, kao i njezine kokoške koje slobodno trčkaraju uokolo, prava atrakcija.
- Pokucali su mi nedvano na vrata neki Zagrepčani i kažu mi: "U Zagrebu sve naj, naj o vama pričaju" – smije se ona. - Kad restoran radi, nisam usamljena. Naučila sam već, ali ne bih željela ni najvećem neprijatelju da živi u samoći. Ona vas dotuče, samo se sekirate. Mogla sam ja prijeći kod djece, no volim svoju komociju i mir – iskreno će.
Redovito si kuha, obrađuje vrt, a do prije tri godine je čak držala i svinje! Tek objavljeni podaci popisa stanovništva pokazali su kako u pola hrvatskih naselja, konkretnije oko 3000 njih, živi do 100 stanovnika, dok je 187 mjesta potpuno napušteno i u njima nije popisan niti jedan stanovnik. U Cerovcu kod Osijeka zateći ćemo desetero mještana. Njih ravno polovica, obitelj je Branka Vranića.
- Kako je živjeti u selu sa samo deset stanovnika? Jako loše. Nema nikoga da se možemo podružiti, ili ako zatreba neka pomoć. Svinjokolju nismo imali sve do prošle nedjelje, jer nismo mogli skupiti ljude da to odradimo – priča 58-godišnji Branko. Njegova obitelj živi od OPG-a, u dvorištu se čuje blejanje 80-ak ovaca, trčkaraju uokolo guske i patke...
- Ustajem se oko 6 sati, obiđem ovce, pogledam je li se koja ojanjila, dotad žena skuha kavu, oko 8 sati idemo van pa svatko na svoj posao – iznosi.
Na imanju pomažu sinovi, u dobi od 17 i 30 godina, stariji je zaposlen u obližnjoj mesnoj industriji, a mlađi je učenik poljoprivredne škole u Osijeku. I najmlađi je u selu. - Moj brat Mile, koji živi u kući do naše, svaki ga dan odveze do tramvajske postaje u Višnjevcu pa on nastavi dalje tramvajem do škole – priča Branko, dodajući kako su im nužna dva automobila.
Uz njegovu, još su tri obitelji u selu. - Ako nismo rođaci, onda smo kumovi – smješka se Branko.
Rođen je u Cerovcu. U osnovnu je školu išao u susjedne Selce, a u razredu ih je, kaže, bilo skoro 30. No, tamo odavno ne odjekuje školsko zvono. Štoviše, Selci su dom za tek sedam stanovnika. Vratimo se, pak, u Cerovac: još 1991., priča Branko, brojao je blizu 60 mještana. Prije deset godina, bilo ih je, pak, 24. - Kada nas je bilo više, zimi bismo se okupljali po kućama, kartali, a sada se samo zatvorimo u kuću navečer. Nema nikoga, osim pasa. No, nisam nikada razmišljao o selidbi iz Cerovca, ni moji sinovi na to ne pomišljaju – zaključuje Branko.
A rođak mu Slobodan Vranić, 40-godišnjak, bio je odselio u Englesku, no vratio se nakon šest mjeseci.
- Shvatio sam da je tamo užasan život i došao sam kući. Poljoprivredni sam tehničar, zaposlen sam u jednoj firmi, a bavim se i ratarstvom te držim ovce. S obzirom na zemlju, posao i troškove, bolje zarađujem kod kuće. Što mi fali? Od Osijeka smo udaljeni 11 minuta vožnje – poručuje on.
