Članak pod rednim brojem 40 Ustava RH kaže: “Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja”. Kakva ta “druga uvjerenja” jedino ne smiju biti, Ustav omeđuje drugim, ne slučajno prethodnim 39. člankom koji glasi: “Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.”
Za osvrt na tekst Slobodana Novaka o homoseksualnosti objavljen u jučerašnjem izdanju Večernjeg lista iznimno je važna upravo ustavna formulacija o poticanju “na bilo koji oblik nesnošljivosti”. Suprotno proklamiranim, ako ne i dosegnutim civilizacijskim standardima kruga demokratskih i slobodnih zemalja kojima pripada i Hrvatska, književnik i akademik Slobodan Novak o homoseksualnim osobama piše s podcjenjivanjem i bez ikakvih ograda uvredljivo, dakle – nesnošljivo.
On ih naziva devijantnima, oštećenima, hendikepiranima, bestidnim “egzibicionistima”. Opisujući Paradu ponosa, književnik poseže za vulgarnim slikama i riječima koje su se u arhaičnom narodnom jeziku odnosile samo na životinje kada pišući o ljudima koji “skakuću u tankim trikoima treskajući jalovim grudima, bolje reći nedojkama ili puzdrama...” ili o ljudima koji šetkaju “trljajući se kukovima, mazeći se i držeći se za mali prstić...”
Svodeći svrhu postojanja ljudskih bića na prokreaciju, Slobodan Novak diskvalificira i vrijeđa sve ljude, bez obzira na seksualnu orijentaciju, koji ne mogu ili ne žele imati djecu. Sposobnost brižne ljubavi prema nejakima Novak tako odriče bilo kome drugom osim biološkim roditeljima, dakle čak i plemenitim posvajateljima i udomiteljima nezbrinute, od tih istih bioloških roditelja često napuštene, pa čak i zlostavljane djece. S takvom “argumentacijom”, u koju su udrobljene i biblijske slike i pozivanje na baštinu prvog biblijskog ubojice i bratoubojice Kaina, s takvom “argumentacijom” koja se čak ne libi predložiti “sankcioniranje zloglasnog protuprirodnog bluda”, uistinu se ne može inteligentno raspravljati.
Akademiku Novaku, to je vrlo očito, ionako nije do poticanja bilo kakve rasprave jer on sve potencijalne oponente svojih stavova unaprijed žigoše kao dekadentne i degenerirane licemjere. Kao i svaki drugi novinar, tako i ja snosim odgovornost samo za tekstove koje potpišem svojim imenom. Za sadržaj cjelokupnih novina odgovorni su oni koji su zaposleni i plaćeni za to da bi, snoseći odgovornost koja uz to ide, odlučivali što će biti objavljeno, a što neće.
Dio komentara koji očekivano pljušte nakon objavljivanja teksta Slobodana Novaka, a u kojima su i čitatelji Večernjeg lista drastično podijeljeni, odnosi se na pitanje gdje su granice prava svakog građanina, pa tako i Slobodana Novaka, da ima i iznosi osobne stavove. U tom kontekstu bit će korisno razmisliti i raspraviti ima li itko, pa čak i osoba tako zaslužnog i uglednog imena kakvo je davno u hrvatskoj književnosti i kulturi svojim djelima sebi stvorio Slobodan Novak, pravo na objavljivanje takvih stavova kakve je ovaj akademik iznio u svom tekstu o homoseksualnosti. U tom smislu ja osobno na objavljivanje njegova teksta gledam u prvom redu kao na žalosno (samo)razotkrivanje čovjeka čiji status u hrvatskoj kulturi i društvu može opravdati interes javnosti za njegove osobne stavove o važnim društvenim pitanjima. Međutim, njihovo objavljivanje nipošto se ne bi smjelo smatrati ni automatskim davanjem legitimiteta takvim stavovima ni odobravanjem ili njihovim promicanjem.
Stoga se treba ozbiljno zamisliti i nad zabrinjavajuće velikim brojem ljudi koji Novaku čestitaju na “hrabrosti”. Sam Novak u svom je tekstu citirao narodnu mudrost: “Čega se normalni stide... time se oni drugi ponose.”
