Svjetlana Marijon, predsjednica Udruge „Zamisli“, objašnjava kako je došla na ideju da se počnu baviti naracijom filmova i kazališnih predstava za slijepe. Ideja je rođena kada je jedna od članica prije više godina rekla kako bi željela otići u kino i pogledati film.
Što će slijepac u kinu?
Prvo su se svi čudili što će ona u kinu s obzirom na to da je slijepa, a kada im je objasnila da ona redovito ide u kino, a prijatelji ili sestra objašnjavaju joj što se događa na ekranu, no njihovo šuškanje često smeta ljudima koji sjede u blizini, počeli su intenzivno razmišljati o alternativi. I to je bio početak koji je danas već uhodana praksa, a model je zapravo vrlo jednostavan. Na ulazu u kazališnu dvoranu slijepa osoba dobije slušalice da može slušati glas profesionalnog glumca ili glumice koji čitajući slijepima unaprijed pripremljene naracije postaju njihove oči.
Na izradi naracije, čija je svrha slijepoj osobi opisati što se događa na sceni, zajednički rade profesionalni dramaturg i slijepa osoba. A uz to kako od tisuću detalja koje pred sobom na sceni vidi ostatak publike odabrati onaj koji će slijepe najbolje voditi kroz radnju, oni moraju paziti i na to da naracija ne prelazi preko dijaloga. Naracija za slijepe osobe danas je u svijetu postala standard, bez obzira na to je li riječ o kazališnoj predstavi, filmu ili televizijskoj seriji. U Hrvatskoj takav standard ne postoji, pa je sve prepušteno inicijativama pojedinaca i udruga. Tako je 2013. nastao projekt „Slušam, dakle vidim“ putem kojega je udruga educirala sedam slijepih urednika naracije. Prvi im je zadatak bio prilagoditi slijepim osobama sve filmove koji su bili prikazani na Festivalu o pravima djece, koji je tako postao prvi inkluzivni festival u Hrvatskoj.
Potom su slijepoj i slabovidnoj publici prilagodili desetak igranih filmova (većinom domaće produkcije), a suradnja s kazalištem nametnula se sama po sebi kao sljedeći korak. Pismo s prijedlogom suradnje udruga je prije dvije godine poslala na adrese devet kazališta, a odgovor je stigao samo iz Gavelle. Prva predstava na kojoj su surađivali bile su „Fine mrtve djevojke“, a predstava “Gospođa Bovary” koju su slijepi “gledali” prošli tjedan deseta im je po redu. Boris Svrtan, ravnatelj Gavelle, najavljuje kako će od nadležnih u gradu tražiti pomoć pri kupnji kvalitetnije opreme kako bi slijepe osobe imale još bolji doživljaj kazališta. Antonio Pavlović u Gavelli je radio na pripremi naracije za čak osam predstava, dok su njegove kolegice Albina Žnidar i Martina Belić pripremile svaka po jednu. Albina je završila defektologiju, ima vlastitu malu tvrtku koja organizira razne edukacijske programe za mlade, tribine, radionice, pričaonice... Martina studira pravo, a Antonio je završio međunarodne odnose i diplomaciju. Rad na naraciji sve ih jako veseli i kažu kako bi se tim poslom mogli baviti čitav život.
To je i praksa za studente
Antonio ima najviše iskustva. Uz osam kazališnih komada, napravio je naraciju i za više od 60 različitih audiovizualnih sadržaja. Uglavnom je riječ o filmovima.
– Maštam o danu kada to više neće biti tema već standard za sva kulturna događanja, od kazališnih predstava do izložbi. Među slijepim osobama ima mnogo zaljubljenika u kazalište i ljubitelja umjetnosti općenito – govori simpatični Antonio koji je vid izgubio s 11 godina, a činjenica da nije rođen slijep uvelike mu, kaže, pomaže i u poslu. Inače, Hrvatska je jedina zemlja u kojoj u izradi naracije sudjeluju i slijepe osobe.
U nekim zemljama postoji i poseban studij za izradu naracije, no u njega se najčešće uključuju oni koji vide, a neki od njih nikada nisu bili u doticaju sa slijepom osobom. Na zagrebačkoj ADU, zahvaljujući razumijevanju Tomislava Zajeca, bivšeg predstojnika Odsjeka dramaturgije, izrada naracije studentima se priznaje kao praksa, a Sunčica Sodar kaže kako je njoj suradnja sa slijepim osobama na izradi naracije znatno pomogla i u svakodnevnom poslu.
