Tko zna što bi Tomislav Karamarko mogao zaključiti s obzirom na njegov stav da “samo glupi ljudi mogu raditi takve konstrukcije” ali nema veze, riskirat ćemo, jer ipak je riječ o interesima Hrvatske. Uostalom, u politici nema glupih konstrukcija, dokaz čega je i način kako funkcionira ova Vlada. U biti afere Karamarko je pitanje je li prvi potpredsjednik Vlade bio interesno “dopingiran” od MOL-a bilo preko supruge, prijatelja i/ili osobno, a i neovisno o tomu ima li javnost razloga sumnjati u njegovu interesnu povezanost, izravnu ili posrednu.
Kad bi javni interes Karamarku uvijek bio ispred privatnog, onda ne bi preko medija doznali za njegov potencijalni sukob interesa već bi to čuli od njega barem kad je postao potpredsjednik Vlade. Mogla je Karamarkova supruga pretpostavljati ili vjerovati da MOL ne koristi plodove njezina marketinškog angažmana za tvrtku Josipa Petrovića, a i pred nju se ne mogu postavljati visokoetični kriteriji koji vrijede za dužnosnike, jer ona je poduzetnica. Uostalom, ona je u dogovoru s Petrovićem raskinula ugovor kad je postalo izgledno da će joj suprug postati prvi potpredsjednik Vlade i to je učinila premda je vjerovala da ništa ne radi za MOL.
Ali, njezin suprug i Petrovićev prijatelj kao šef “stožerne, domoljubne i državotvorne” stranke morao je radi zaštite nacionalnih interesa svaku konstrukciju uzeti u obzir. Trebao se pitati ne samo što ako posao koji odrađuje supruga koristi MOL-u, odnosno što ako i sam živi od MOL-ova novca, već i što će pomisliti građani ako doznaju što on zna. Uzgred, što je i kada Karamarko doznao, zapravo ne znamo. Iz medija je, ako ne iz prve ruke, mogao doznati da je Petrović u poslovnom odnosu s MOL-om. A kad je doznao za ugovor tvrtki Ane Karamarko i Petrovića, novinari ga u brojnim intervjuima nisu pitali, a očito ni sam to nije smatrao bitnim. Da je za njihov ugovorni odnos saznao kao i svi mi iz Nacionala, za očekivati je da bi to naglasio. Stoga je legitimna konstrukcija da je za ugovor znao od potpisivanja 1. veljače 2012. To je bio veliki dan za Karamarkovu partnericu. Samo devet dana od upisa tvrtke Drimia u sudski registar dobila je posao za prste oblizati. Bilo je to sedam dana nakon što je Karamarko u Novom listu najavio da ulazi u kampanju za šefa HDZ-a. Je li se Karamarko tada pitao kako to da savjetnik MOL-a baš tada ulazi u poslovni odnos s njegovom partnericom, ili barem devet dana kasnije, 10. veljače 2012. kad je potvrđena optužnica protiv Sanadera i HDZ-a zbog marketinških poslova Fimi medije? Je li se kad je postao šef HDZ-a pitao može li ugovor njegove partnerice loše utjecati i na HDZ, s obzirom da je bivši šef stranke pod teškom optužbom za izdaju u koruptivnom odnosu s MOL-om.
Bez obzira što je Andriji Mikuliću za njegovu pametnu konstrukciju po Karamarkovim kriterijima dovoljno što je taj ugovor sklopljen prije nego je Karamarko postao šef HDZ-a. Odgovoran političar na čelu najveće stranke u državi svoje dvojbe makar i o samo potencijalnom sukobu interesa podijelio bi s nekim u stranci ili Vladi. Karamarko to očito nije učinio jer bi inače već nešto čuli o tomu pa je stoga logična konstrukcija da je Karamarko to zadržao za sebe, nadajući se da se to neće otkriti. Što smo već puno puta vidjeli u našoj politici.
Kao kad je bivši premijer Milanović ljetovao kod prijatelja na Hvaru, ministar Varga skijao u Italiji, ili kad si je u svjetskim razmjerima inventivni ministar Jovanović našao i zamrznuo posao za slučaj ako propadne u politici, a na sukobu interesa izgradio je i jednu od većih sramota hrvatske politike sa sportskim “mirovinama” i sad baš on lijepi etikete po drugima jer “zapostavljaju nacionalne zbog privatnih interesa”. No, politički kontekst Karamarkova problema puno je širi, HDZ-ov ali i Vladin zbog njegovih kontakata s Mađarima. SDP na vlasti nam je, kako kaže Karamarko, stvorio pakao, ali i takav SDP je jedva pobijeđen možda ponajviše zbog mlake i promašene Karamarkove kampanje. HDZ je dio svojih problema na vlasti projicirao na Tihomira Oreškovića, koji je bio Karamarkov izbor, kao i od javnosti prepoznati najveći ministarski problemi. Fokusiranje na smjene i to baš na nadzornim funkcijama, u kontekstu svih događanja te labavu ili iskonstruiranu argumentaciju budi sumnje u svrhu tih akcija ali ponajviše je pokazalo nemoć Karamarka i HDZ-a.
Iako Karamarko vjeruje da će i Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa zaključiti da je čist, predvidljivo je da se barem ogriješio o dužnosnička “načela djelovanja”. Tu se ne radi o “glupim konstrukcijama” već o tomu da je politički neinteligentno te konstrukcije zanemariti. Stoji li i HDZ iza svega i treba li mu to?
