Drugovi su ih na vrijeme upozoravali. Više lijevo orijentiranih intelektualaca, novinara i drugih dobronamjernika (zlohotni kritičari su pak druga priča) već dugo javno ističe ozbiljne nedostatke SDP-a. Kritike su najviše usmjerene na čelnike te stranke. Izdvajam jednu koju je u studenome 2009. godine iznio Ivica Restović.
Ugledni odvjetnik i bivši intendant splitskoga HNK, komentirajući u „Slobodnoj Dalmaciji“ nadasve podcjenjivački i cinični napad tadašnjega šefa SDP-a na dramaturga Vjerana Zuppu, ustvrdio je sljedeće: „Postalo je poznato kako Milanović nema san nego plan, a ja mu u realizaciji toga plana želim sve najbolje. Međutim, u svakoj socijaldemokraciji mora biti malo sna, pa se postavlja pitanje dokle će se stići s ovakvom socijaldemokracijom“. Osam godina nakon iznošenja toga upozorenja može se odgovoriti na posljednje pitanje: uzimajući u obzir ambicije te velike stranke, ona je stigla na pola puta do političke propasti, a pad se, po svemu sudeći, nastavlja.
Gdje je nestalo pola milijuna?
Na putu prema dolje, kako pjevaju Pips, Chips & Videoclips, „svi smo malo tašti/ zajebanti/ i malo tko se sjeća/ još manje pamti“. Dakle, pri suočavanju sa sunovratom ljudi trebaju prevladati oholost, biti ozbiljni te osvježiti ustajalo pamćenje i mišljenje. Bitne stvari s poviješću i suvremenošću SDP-a stoje ovako. U devet ciklusa parlamentarnih izbora u razdoblju od proljeća 1990. do jeseni 2016. Partija je ostvarila, i to s partnerima, samo dvije pobjede. U posljednjih desetljeće i pol osjetno gubi birače: dok je 3. siječnja 2000. u koaliciji s HSLS-om i dvije male stranke u zemlji dobila 1.133.136 glasova, na posljednjim izborima postigla je zajedno s HNS-om, HSS-om i HSU-om („Hrvatska raste“) gotovo pola milijuna glasova manje od toga.
>> SDP na sjednici Glavnog odbora odlučio o povjerenju predsjedniku stranke Bernardiću
SDP je u posljednjih 27 i pol godina državnu vlast imao samo osam ljeta. Još početkom ovoga desetljeća, a zapravo i prije toga s obzirom na to da su populist Milan Bandić i njegova ekipa mjesecima bili „strano tijelo“ u Partiji, izgubio je kontrolu nad metropolom. Na prošlim lokalnim izborima ta je stranka, najviše zbog teških pogrešaka u komuniciranju i djelovanju, pa i nekih urušavanja političkoga ćudoređa (npr. Split), ukupno motreno pretrpjela poraz. Na težinu toga neuspjeha posebno upućuje okolnost da trenutačno ima gradonačelnika u samo jednom od četiri velika grada – Rijeci. Međutim, i u toj utvrdi Partije žilavi Vojko Obersnel posljednjih mjeseci muku muči s ishođenjem potpore Gradskoga vijeća.
Novo vodstvo SDP-a na čelu s mladim Davorom Bernardićem ne pokazuje dovoljno znakova da je izvuklo bitne pouke iz navedenih i drugih neuspjeha. Ponajprije ne uspijeva stabilizirati unutarstranačke odnose, što je nužan preduvjet za uspješno djelovanje u javnosti i približavanje ponovnom osvajanju vlasti. Politički suparnici i mediji se već mjesecima naslađuju nad svađama i sukobima između najistaknutijih socijaldemokrata koji uglavnom pripadaju različitim strujama. Neki zastupnici te stranke često drukčije pristupaju važnim pitanjima politike i društva od većine članova njezina Predsjedništva i predsjednika.
Takva se neusuglašenost jasno pokazala u kakofoničnom odnosu istaknutih socijaldemokrata prema aferi Agrokor kao i nakon nedavnoga donošenja pravomoćne presude Haaškoga suda šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata za ratne zločine koje je obilježeno tragičnim samoubojstvom generala Slobodana Praljka. Tu je situaciju vladajući HDZ, očito najveći krivac za neuspješnu ratnu pa i poslijeratnu politiku Republike Hrvatske spram BiH, u emocionalno pregrijanoj situaciji pokušao iskoristiti za oktroiranje nacionalnoga jedinstva u kojemu bi izostalo stvarno poštivanje odluka toga suda kao kakvog slijepog i nespretnog, ali neizostavnog instrumenta pravde vezane za ratne zločine.
Uvlačenje predsjedniku
Otklanjajući svoje sudjelovanje u tom pokušaju vodeći socijaldemokrati su se u posljednji čas zadržali na rubu političkoga ponora u koji bi, da su drukčije reagirali, pali pred očima demokratske javnosti.
Izbori za lokalne organe stranke, koji se upravo odvijaju diljem Hrvatske, razotkrivaju njezine interne teškoće. U posljednjih nekoliko tjedana zuj pčela iz košnice SDP-a je glasan, ali se više nego u prijašnjim situacijama mogu čuti odjeci teških borbi zbog kojih prinos meda može biti puno manji od priželjkivanoga.
Ti su izbori znatno opterećeni različitim podmetanjima te isticanjima grijeha suparnika; u njima pršte optužbe za „čišćenje“ popisa članstva i primanje novih članova kako bi se iz izbora eliminiralo pristalice konkurenata, a uključilo simpatizere; u nekim su sredinama loše organizirani (još se ne zna datum glasanja za predsjednika najveće, zagrebačke organizacije); izborima koji su već obavljeni uglavnom je pristupilo manje članova stranke nego prije četiri godine, i slično.
Posljednjih nekoliko tjedana razgovarao sam o situaciji u Partiji s više njezinih članova, mojih poznanika iz Zagreba i Splita. Pojedini od njih su isticali (ne navodim imena jer su uglavnom uključeni u izbore za stranačka tijela) kako ona unatoč teškoćama kod nas i dalje prednjači u unutarstranačkoj demokraciji: „Mi se svađamo, ali nismo licemjerni i autoritarni poput HDZ-ovaca koji već dugo običavaju kolektivno podržavati jednoga predsjednika stranke i njegovu politiku, da bi preko noći svi kao jedan stali iza drugoga predsjednika i drukčije politike“ (stranački veteran iz Zagreba).
Većina mojih sugovornika je ipak upozorila na zastoje u toj demokraciji do kojih dolazi i u aktualnim izborima za lokalne organe i dužnosnike najveće oporbene stranke. Bivši zastupnik SDP-a ističe kako je „šalabahter demokracija pogubna jer vrijedni ljudi bivaju pregaženi i nije bitno kako tko radi, nego je samo važno uvlačenje predsjedniku stranke“. Agilna kandidatkinja za predsjednicu jedne stranačke organizacije smatra da je stranka u „totalnom rasulu“. Prema njoj se „politikom kod nas mogu baviti samo ljudi koji su u državnoj ili u javnoj službi te ovise o stranačkim vođama, a SDP više nego ikada do sada treba osobe s kičmom i stručnjake iz realnoga sektora koji su se dokazali u svojim karijerama izvan politike“.
Opskurni akteri
S posljednjom ocjenom počinjem kratko nabrajanje nekih, prema mojoj ocjeni posebno važnih, slabosti (položaja) suvremene Socijaldemokratske partije Hrvatske. Prvi ešaloni te stranke su najviše sastavljeni od sadašnjih ili bivših profesionalnih političara koji su prije radili ili još rade u državnoj upravi i lokalnoj vlasti te različitim javnim službama; u njima ima premalo istaknutih poduzetnika, pripadnika slobodnih profesija i drugih koji egzistenciju osiguravaju izvan politike. Slijedom toga nerazmjera, oni koji u politici nastoje ostvariti ugodnu osobnu i obiteljsku egzistenciju utjecajniji su u Partiji nego samosvojni ljudi motivirani nastojanjem da političkim djelovanjem pridonesu demokratski i razvojno blagotvornoj esenciji društva.
Druga je slabost povezana s prvom, a odnosi se na grozničavo nastojanje mnogih posjednika iskaznice SDP-a da putem bliskih odnosa s čelnicima stranke i njezinim gladijatorima (najaktivnijim članovima) prvo steknu važnu poziciju u Partiji, a potom – kad ona pobijedi na izborima – dođu na neki položaj u nekoj vlasti odnosno u javnim poduzećima, institucijama i službama koje kod nas ionako najviše kontrolira država. Međutim, takva strategija lako može biti račun bez krčmara budući da SDP najviše zbog svoga nemuštoga komuniciranja i djelovanja – istraživanja pokazuju – ne jača ugled i za to vezanu podršku u javnosti koja je nužna za rušenje tvrdokornoga HDZ-a i vraćanje na vlast.
Treća slabost: vodeći socijaldemokrati zbog odbijanja da vide širu sliku i lošega pamćenja ne shvaćaju da je ta stranka u posljednjih više od četvrt stoljeća najviše bila B-tim hrvatske politike, ono što je novinar Marinko Čulić nedavno označio sintagmom „rezervna država“. Kad su i bili na vlasti, nisu promijenili kod nas izgleda vječnu praksu nametanja političke (stranačke) podobnosti na štetu meritornosti i uopće „pravila igre“ koje je uspostavio HDZ.
Također, propustili su prevladati stvarnu dominaciju desnih konzervativaca u većini institucija i važnih punktova društvenoga života. Nisu se uspješno nosili ni sa „strategijom kaosa“ koju su vjerojatno najviše proizveli PR-ovci i drugi „hibridni ratnici“ iz vodeće stranke desnice u suradnji s njima bliskim, nerijetko opskurnim akterima. Ako se može razumnim ocijeniti reagiranje Ivice Račana i njegove vlade u vezi sa skupom „Svi smo mi Mirko Norac“ 12. veljače 2001. u Splitu i sličnim prosvjedima koji su izbili dok su ratne rane još bile svježe, za gubitnički i nerijetko udvornički odnos Milanovića i njegove administracije (s izuzetkom nekih pojedinaca, ponajprije i u ratu i u miru odvažnoga Freda Matića) prema vinovnicima sličnih desničarskih provokacija zapravo nema opravdanja. Neki vodeći SDP-ovci sada drže kako je trebalo odlučno, „pa što koštalo da koštalo“, reagirati na, za demokratske institucije, razarajući i dugotrajni (čak 555 dana) prosvjed ispred Ministarstva branitelja na Savskoj cesti.
Četvrta se slabost odnosi baš na Milanovića, ispočetka perspektivnoga vođu s brzim preobražajem u „skakavca ovoga stoljeća“ koji nije samo „pojeo godine“ nego je poharao i samoga sebe (slikovita metafora Inoslava Beškera). „Zokin“ politički duh, međutim, i dalje remeti odnose u toj stranci i ometa njezine šanse za ponovni uzlet. Iako su njegove neprispodobive verbalne ekshibicije („mama lekarka“, „deda ustaša“, „Srbi šaka jada“ i slične) više od svega drugoga koštale SDP poraza u srazu s uzdrmanim HDZ-om koji je pred izbore preuzeo uglađeni diplomat iz Bruxellesa, neki socijaldemokrati i lijevo orijentirani kreatori javnoga mnijenja i dalje priželjkuju političko uskrsnuće Milanovića ili barem njegove politike. Takvo stremljenje raspiruje ionako prisutne sukobe unutar stranke.
Peta je slabost sam Davor Bernardić. Njemu se mnogo toga može prigovoriti, prije svega nedovoljno atraktivno komuniciranje i deficit političke vizije. Međutim, on je legalno izabrani predsjednik stranke koji bi na eventualnim novim izborima u njoj, ponajprije zbog svoje dugotrajnim „sitnim“ radom stečene bliskosti s mnogim članovima i nekim važnim organizacijama, a i zbog slabosti suparnika, vjerojatno ostao na tom položaju. Bero je na neki način slika Partije kakva ona realno jest u posljednje vrijeme. A pred njim i njegovim suradnicima je izazov promjena: trebaju prvo obnoviti stranku kako bi pristupili reformi društva u cijelosti kao prvorazrednoj zadaći socijaldemokracije.
Raskol i nikome ništa
Teško se pak obnavlja, ponajprije zato što je najmanje dvostruko zaglavljena: između protivnika i pristalica Bernardića koji je dovoljno jak da izbjegne smjenjivanje, a izgleda preslab da bi ustrojio SDP prema svom nahođenju; između instinkta socijaldemokrata da valja poduzeti korjenite, ispravljanju socijalnih nepravdi usmjerene promjene društva i njihove nesposobnosti da osmisle načine blagotvornoga prevladavanja ortačkoga kapitalizma, kljaste demokracije i drugih tegoba suvremene Hrvatske. Ipak je moguće uočiti naznake da dijelovi SDP-a imaju potencijala da izađu iz tih zaglavljenosti: u nekim saborskim raspravama, primjerice posljednjoj u vezi s povećanjem minimalne plaće, zastupnici te stranke nastupili su valjano pripremljeni i s razumnim prijedlozima koji su usmjereni zaštiti čeljadi koja radi, ali u atmosferi koju već predugo određuju „užas i veliki troškovi“ (naslov knjige pisca Roberta Perišića iz 2002.) jedva preživljava.
Da bi SDP doista (opet) postao A-tim hrvatske politike članovima i simpatizerima te stranke ponajprije treba zajedničko sanjanje i planiranje, i to usmjereno promicanju interesa građana koji nastoje pošteno živjeti od svoga rada i znanja. Dakle ono što je Antun Vujić u knjizi „Hrvatska i ljevica. Prilog socijaldemokratskom gledištu“ označio kao reorijentaciju socijaldemokracije. Ali je taj lijevo orijentirani intelektualac i bivši ugledni političar prepoznao još dva ishoda krize socijaldemokracije kod nas koja je određena i globalnim teškoćama te političke opcije: raskol i „nikome ništa“. Tri godine nakon što je objavljena navedena knjiga moguće je ustanoviti kako se ponajprije ostvaruje posljednji, za tu stranku i hrvatsko društvo očito najnepovoljniji ishod.
Zašto je svaki drugi članak u medijima u zadnjih par dana protiv SDP-a? Vojvoda Plenković krenuo u hibridnu protuofanzivu na čelu s vojvodom Macanom?