Zastupnica srpske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru Dragana Jeckov pokušala je u tom najvišem predstavničkom tijelu Republike Hrvatske govoriti srpskim jezikom. Nije joj to baš pošlo za rukom, ali za ubrati jeftine političke bodove kod populacije duhova u selima obraslima u korov i turista iz Srbije koji ljetuju i skijaju na biralištima diljem Hrvatske i ovo će biti dovoljno. Zaštitnica interesa hrvatskih Srba održala je jedan od najdosadnijih govora pred auditorijem od dvadesetak saborskih zastupnika na nekakvom srpsko-hrvatskom jezičnom bastardu. Alal joj vera!
Članak 12. Ustava Republike Hrvatske i članak 12. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina službenu uporabu srpskog jezika u Hrvatskoj jasno stavljaju isključivo u lokalni kontekst, a članak 3. Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina dodatno precizira da se njegove odredbe „ne primjenjuju u postupcima koji se vode pred središnjim tijelima državne uprave, trgovačkim sudovima, pred Upravnim sudom, Visokim prekršajnim sudom i Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, kao i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, te pred drugim središnjim tijelima državne vlasti, ako ustavnim zakonom, ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno”.
Zastupnica Jeckov tako je posve nepotrebno lomila jezik jer je zakonski predviđeno da se u Saboru govori isključivo hrvatskim jezikom. Ne radi se tu o nametanju većinske volje, nego o poštivanju države u kojoj svi zajedno živimo, njezinih zakona i institucija.
Stvar je naravno i praktične prirode. Kad bi zastupnici nacionalnih manjina govorili svatko svojim jezikom, saborska bi rasprava bila još veća lakrdija nego sad. Zamislite li prosječnog saborskog zastupnika, prva vam asocijacija zasigurno nije poliglot. Tom bi se problemu vjerojatno doskočilo službenim prijevodom pa bi ionako preskupa lakrdija postala još skuplja. Jedina bi prednost bila to što bi se dio zastupničkih umotvorina izgubio u prijevodu. No premalo da bi se isplatilo.
Sličnost hrvatskog i srpskog jezika omogućila nam je da dobro razumijemo zastupnicu Jeckov, a iskustva iz prošlosti naučila su nas prepoznati i njezine prave namjere. U pozadini svega stoji kronično nepoštivanje hrvatskih državnih institucija i odbijanje činjenice da hrvatska država postoji i da su Srbi koji žive na njezinom teritoriju njezini građani. Imaju svoja prava i neka ih imaju, ali uz prava dolaze i određene obveze.
Dragana Jeckov ima obvezu i prema srpskoj nacionalnoj manjini koju predstavlja. Nije to klasičan odnos zastupnika i birača, nego posebna odgovornost u predstavljanju cijelog jednog naroda i očuvanju njegove posebnosti. To se ne može ostvariti samogetoizacijom i konfrontacijom s predstavnicima većine, već upravo suprotno – otvarajući se prema većini kako bi se tu srpsku posebnost ugradilo u građansko tkivo kao samorazumljivu i svima prihvatljivu.
Nepoštivanjem institucija koje su izraz volje većine hrvatskih građana iskazane na demokratskom referendumu 1991. i svjesnim kršenjem zakona u čijem su donošenju sudjelovali i predstavnici nacionalnih manjina ništa se konstruktivno neće postići. Dapače, SDSS-ovci time sami obezvrjeđuju sva ona prava za koja su se izborili upravo kroz institucije i zakone te stvaraju plodno tlo za smanjenje manjinskih prava u budućnosti. Postoji li išta što je u većoj suprotnosti s misijom manjinskih zastupnika u Saboru?
Inzistiranje na korištenju srpskog jezika u Hrvatskom saboru utiranje je puta njegovom izbacivanju iz službene uporabe i tamo gdje je danas dozvoljen i toga pripadnici srpske manjine moraju biti svjesni. Dogodi li se, bit će to njihova velika nacionalna tragedija za koju će ovog puta teško, čak i u najosebujnijim mitovima, moći kriviti Hrvate.
Na bajakovo s njom pa nogom u straznjicu!