Očekivanja od novog hrvatskog premijera i od njegove Vlade odražavaju dvije tipično hrvatske mentalitetne slabosti: ili će med i mlijeko poteći (od) prvoga dana ili će sve ostati kako je bilo do sada jer se u Hrvatskoj ne da ništa promijeniti! Takav pritisak na Andreja Plenkovića i na njegov probrani tim može motivirati Vladu i ne mora sam po sebi biti loš znak, ako se – u nedostatku brzih rezultata – ne pretvori u masovno razočaranje, a onda u otpor. Dvije prethodne vlade su, nažalost, dobra škola kamo završava trpanje problema pod tepih i odgađanje reformi: utrka koja će Vlada nositi neslavni epitet „najgore Vlade“ možda im priskrbi utješnu medalju, makar i drvenu. Naime, toliko je Zoran Milanović hvalio bilancu svoje vlasti da prikrije da je prespavao prve tri godine, a Tihomir Orešković uživao u statistici da je moglo izgledati da je čudotvorac, ili da se kiti tuđim perjem, da i njima pripada dio slave za preokret u državi.
Lijeva koalicija nije iskoristila krizu kao veliku priliku da afirmira svoju politiku i svoje ljude. Sišla je s vlasti a da nitko za njom ni danas ne žali. Troglava vlast, koja ju je privremeno naslijedila, doimala se kao tragikomični igrokaz. Tako je i skončala: Tomislav Karamarko traži još svoje mjesto u nekom od muzeja (možda, na koncu, završi u muzeju prekinutih veza), jer je u visokoj politici dosegao granice svojih (ne)sposobnosti); Tihomir Orešković je do kraja dostojanstveno odigrao svoju loše napisanu ili površno izrežiranu ulogu premijera; Božo Petrov je, pak, jedini preživio sve dvorske spletke i iz političke borbe izišao pobjednički, s više časti, kao predsjednik Sabora, protokolarno druga ličnost u državi, ali s manje vlasti nego što je imao na diobi drugoga mjesta u Vladi. Na rezervni položaj, na krov najviše hrvatske političke i povijesne institucije, popeo se brže nego poznati pjesnik, koji je svojedobno morao jahati na konju po šumama i gorama, i lakše od njega, jer nije u trošnome čamcu morao prelaziti preko Kupe, ali ni preko Neretve ni Save. Relativnom pobjedniku, Petrov je otvarao perspektivu apsolutne pobjede pa su mu svi putovi prema vlasti bili zbog toga otvoreni, osim jednoga koji je Plenković rezervirao za sebe, da bi mogao vladati – ne samo upravljati – Hrvatskom. I da bi što manje ovisio o tome ustaju li koalicijski partneri na lijevu ili na desnu nogu, što je bolno na svojoj koži iskusila prethodna neuspješna HDZ-ova garnitura.
Morat će moliti Boga
Vlast je dobila novo, umjerenije lice i nove (i stare) ličnosti koje se trebaju potvrditi kao pokretačka snaga hrvatskoga gospodarstva, smirivanja političkih napetosti i ostvarivanja socijalnog mira. Pobjeda na biralištu i potvrda pobjede u Saboru nije i konačna politička pobjeda u vođenju države. Utrka je počela u okolnostima koje su povoljnije za novu vlast nego što su bile za „staru“: izbori nisu ostavili dvojbu o tome tko je pobijedio i tko može očekivati „krunu“; i pobjednička stranka (HDZ) i njen novi vođa (Andrej Plenković) izašli su pred birače u europskom light-izdanju, s pravom, čak i s obvezom, da to potvrde i u sastavu i u politici nove Vlade; prije nego što je mandat dobio na Pantovčaku, novi je mandatar izgradio svoj budući premijerski položaj u strpljivim pregovorima koje je završio kad je skupio solidnu rezervu (od 91 potpisa) da može ući u osjetljivo polje reformi i podnijeti svako disidentstvo, sve ucjene i sva soliranja; osim groma iz vedra neba, ništa Plenkoviću ne može (u)skratiti dugi 4-godišnji mandat, s otvorenim putem za (konačnu) reformu države. Nema nikakva alibija za još jedno odgađanje reformske politike, s više tržišta u gospodarstvu, s više solidarnosti u društvu, s manje napetosti u zemlji. Vjerojatno još na Plenkovićevu popisu ima spremnih rezervnih igrača, za neke drukčije, dopunjene posade, u slučaju ovog ili onog otkazivanja poslušnosti.
Šef Vlade ne mora se plašiti svakog povjetarca; dovoljno je politički siguran i jak. U programu Vlade nema ništa što Plenković nije zastupao u kampanji, i za vlast u stranci, i za vlast u državi, i to mu daje lijepu priliku da opovrgne mišljenje jednog uvaženog teoretičara politike (Julien Suaudeau) da „državnici troše vrijeme mijenjajući mišljenje“. S programom desnoga centra ne može voditi lijevu politiku, kad bi i htio, osim u nekim točkama gdje su se u globaliziranome svijetu izbrisale razlike između stranaka ljevice i desnice. Liberalni Plenkovićev HDZ oslanja se više na tržište i na poduzetništvo nego socijalni SDP, koji, kao i sva ljevica, više misli na to kako dijeliti bogatstvo nego kako ga stvarati, a tradicionalno je skloniji kolektivitetu (naciji, državi) negoli njegovim posebnim dijelovima. Ne mijenjaju mišljenje ni neki njegovi oponenti iz stranke, pa će novi „jaki čovjek Hrvatske“ morati moliti Boga da ga zaštiti od političkih prijatelja, koji su već počeli prve manevre s kojima su dosad isključivo nastupali protiv ljevice i njene vlasti.
Ako nije bilo mjesta za Ivana Tepeša u Saboru, kako je moglo u Plenkovićevoj Vladi biti za Zlatka Hasanbegovića, koji je s Tepešom marširao u istoj desničarskoj anti-antifašističkoj koloni?
Od splitske rive do zagrebačkih šatora, jedna frakcija HDZ otežavala je legalnoj nehadezeovskoj vlasti da vlada; okreće li oštricu i protiv vlastite Vlade, jer nije dovoljno na njihovim (desničarskim) pozicijama? Oprez je uvijek dobra majka mudrosti: HDZ je već demonstrirao sposobnost da iz sedla izbaci svoje obožavane konjanike. Kad je, sad već s glasovitom frazom da „HDZ ne može biti talac jednoga čovjeka“, otvarao sebi put na čelo stranke, i u kampanji koju je vodio, Plenković je oglašavao svoju političku umjerenost, ne da se dodvori ljevici izvan HDZ-a, nego da pridobije većinu HDZ-ova članstva koje je politikom Karamarkova desničarenja došlo na rub novog gubitka vlasti. Kad je u parlamentarnim izborima tražio mandat za vođenje države, oslobodio je HDZ nekorisnog i sumnjivog saveza sa strančicama nacionalističke desnice i stigao na cilj bez ikakvoga političkog tereta i bez suvišnih koalicijskih obveza. Tko mu može osporavati što se u sastavljanju Vlade držao istih kriterija? Ako nije bilo mjesta za Ivana Tepeša u Saboru, kako je moglo u Plenkovićevoj Vladi biti za Zlatka Hasanbegovića, koji je s Tepešom marširao u istoj desničarskoj anti-antifašističkoj koloni?
Način na koji su politički istomišljenici i simpatizeri bivšeg ministra kulture branili njegov o(p)stanak u Vladi opravdava odluku novog premijera da mu ne obnovi mandat. Kulturom mora predsjedati ličnost široka duha koja je u stanju ravnopravno podržavati sve kreativne snage, ohrabrivati estetski pluralizam i poticati stvaralaštvo koje u kulturi obitava. Sektaški odnos, svejedno lijevi ili desni, guši ono malo preostalog slobodnog duha u osiromašenoj kulturnoj sferi. U sastavljanju Vlade za koju će on odgovarati bio je i pragmatik, ali nije bio oportunist; to mu povećava izglede na uspjeh. Bez Zorana Milanovića u Saboru i na Iblerovu trgu Andrej Plenković ima jednog jakog protivnika manje.
Sitna proceduralna puškaranja po Saboru upućuju više na to da je SDP ostao bez mačka pa miševi vode igru nego da je vodeća opozicijska stranka izabrala novu strategiju. Trebat će, najprije, izabrati novoga vođu, a potom odlučiti kakva će biti politika stranke, i u Saboru i izvan njega. Rušenje kvoruma može trenutačno liječiti komplekse poraza, ali ne može biti trajnija zamjena za pravu politiku koja će, uz ostalo, suočiti novu vlast s njenom odgovornošću, pa i za proceduru u Saboru. Matematička inferiornost ljevice ne mora biti i njena politička inferiornost u demokratskoj debati. Jedno je sigurno: SDP će, do daljnjega, igrati crnim figurama; Plenkovićev HDZ će prvi vući poteze, što još zbunjuje onaj dio vladajuće stranke koji nije informiran da Karamarko nije više na njenome čelu.
Uspije li novi šef Vlade držati obećani politički pravac vođenja države, komarci koji zuje oko njega neće moći probijati njegovu zaštićenu kožu. Sve što „mangupi iz vlastitih redova“ poduzmu, u tom će se slučaju okretati protiv njih: Vladu će čuvati program koji je predstavila, ljudi koji odsad nose odgovornost za državu, mjere koje će poduzimati da uspostave zdravo gospodarstvo, stabilnu pravnu državu i solidarno društvo. I na kraju, rezultati njenoga rada. Politika se sve više svodi na ekonomiju, politička načela na brojke: ružičasti podaci u posljednjih 15-ak mjeseci ostavljaju neke dvojbe o genetskome porijeklu promjena i o pravome očinstvu između Milanovića i Oreškovića nad rezultatima gospodarskog oporavka; nije dvojbeno da Plenkovićevoj Vladi rastu obveze da nastavi uzlaznu spiralu.
Sudbina hrvatskoga gospodarstva neće se odlučiti u četiri godine Plenkovićeva mandata, možda ni u sljedeće četiri, tko god bio na čelu Vlade, ali u tome bi periodu moralo biti jasnije koji su, i koliki, hrvatski potencijali. I da se aktiviraju, da mladi ne bi morali tražiti u europskim državama kruha pokraj nedovršene domaće pogače. U tome je sva mudrost nove demografske politike – da se u Hrvatskoj ne živi za klasu ili dvije slabije nego u razvijenim državama; demografski će problem biti time riješen ili barem umanjen. Za stabilnost Vlade bitno je da je Most prohodan, ali nije više presudno za njen opstanak, kao što je bilo u Karamarkovo vrijeme. Preslagivanje nije nemoguće: i Milan Bandić bi ga proveo kad bi opet dobio mandat. Ali, kome je u interesu? Mogao je Plenković i bez Petrova.
No, Mostovu se vjernost ne može preuveličavati; nije Bog matičar kod političkih brakova (iz interesa). Novog potpredsjednika Vlade Ivana Kovačića brzi jezik i dalmatinski temperament već je vodio u saveznička prepucavanja koja je obnovio svježom izjavom da se HDZ i Most „razlikuju kao nebo i zemlja“! Je li to najava u kojem bi se smjeru mogli ponovno razvijati odnosi na vrhu Vlade? Ili se bivši gradonačelnik Omiša vraća u svoj grad uoči tamošnjih izbora? Koliko će uspon metkovskoga mladolikog mladca na državnoj hijerarhiji umiriti sve njegove političke pulsacije koje i njega olako guraju među buntovnike u vlastitoj koaliciji? Politika, čak i kad je najotvorenija, ima u sebi nešto skrivenoga, nepoznatoga, čak i tajnoga, što ne može prikriti ni Petrov, koji je postao političar (i) po tome da ne može šutjeti. Mogu li Most i njegov šef opet testirati koliko su njihovi politički saveznici spremni podnositi njihova politička iznenađenja, amatersku kombinaciju površnoga moralizma i sumnjivoga populizma?
Eksperiment je zaključen
Razumno je očekivati da će Božo Petrov težište državne politike pokušavati prebaciti s jedne na drugu stranu Markova trga i Vladu učiniti ovisn(ij)om o Saboru nego što bi Sabor trebao ovisiti o Vladi. „Jamstva“ su za to prvi opipljivi dokaz. Njemu će, u novoj ulozi, najteže biti svladati prvu lekciju – zaštititi Sabor od vlastitoga voluntarizma: s popisom „jamstava“ koji bi trebali potvrđivati njegovu vjerodostojnost pred biračima, šef Mosta izravno ugrožava predsjednika Sabora; ako Petrov ne kani mijenjati radna mjesta, i završiti kao ministar elementarnih nepogoda koje bi mogle zahvatiti javni medijski servis, ako mu se bez dublje analize i bez javne rasprave promijene parametri njegove neovisnosti, ili kao ministar za međunarodne sukobe, ako bi se gospodarski pojas uvodio bez potrebnoga usklađivanja sa susjedina i s europskim institucijama. Procedura je samo tkivo demokracije, a Sabor središnje mjesto gdje se procedura i demokracija susreću, sukobljavaju ili isključuju, gdje se poštuje svaka (pogotovo dobra) inicijativa, a ne podnosi nikakvi voluntarizam. Ne može njegov predsjednik ići prečacem tamo gdje su zakoni odredili da se ide duljim redovnim putem. Postoji moral zakona i zakon morala: umijeće je šefa Sabora da ih uskladi, umjesto da ih suprotstavlja.
Iz kratkoga iskustva sukobljavanja Petrov-Karamarko ostalo je puno materijala Plenkoviću da se uvjeri da je Vlada bez kormilara isto što i avion bez pilota; avantura koja ne vodi nikamo. Hrvatska je izašla iz takve avanture kad su se dva kopilota, potpredsjednici iste (Oreškovićeve) Vlade, ponašala kao ovnovi na brvnu, sve dok sama ideja Vlade bez stranačkoga premijera nije pala u vodu. Eksperiment je zaključen, vjerojatno za vijeke vjekova. Lekciju su naučili svi koji bi mogli doći u napast da ponove istu pogrešku: HDZ s Plenkovićem, da ne traži sukobe tamo gdje može surađivati; Most, opet s Petrovom bogatijim za jedno loše iskustvo koje ne smije ponavljati, da ne otvara novo brvno, jer bi pri svakom padu potonuo na dno, s kojeg bi teško mogao još jednom isplivati. Novi premijer ima svoju logiku: što će prolaziti preko brvna novoga sukobljavanja kad ima most za redovnu komunikaciju na državnome vrhu? U usponu Mostova vođe sigurno ima i Plenkovićevih zasluga: što će mu se najjači čovjek s „trećeg puta“ motati oko nogu u Vladi kad energiju na drugoj strani Markova trga može trošiti da uvjerava zastupnika Pernara da je netko poznatiji od njega visoki dom već doživljavao kao „kokošinjac! Nova Vlada krenula je na dugi, teški i, ipak, neizvjesni put s nekoliko usputnih glasova upozorenja što bi je moglo čekati ako „izda“ neke stranačke „vrijednosti“, i s gotovo plebiscitarnim uvjerenjem da ima veće izglede da pokrene zemlju nego njene prethodnice. U tome je njena prednost, ali i opasnost da s buđenjem Hrvatske ne uspava Hrvate pa da u snovima voda ne postane mlijeko, a brda pršuti (med se može u snu preskočiti, jer slatko ni dosad nije bilo na trpezi).
>> Petrov: nije prihvatljvo da zastupnici primaju 16.000 kuna, a Sabor zjapi prazan
