Arhitekt rođen na otoku Korčuli Darko Šeparović svoj je prvi roman “Krvotok” (a može i “Krv otok”) objavio zahvaljujući nagradi koja nosi ime Drage Gervaisa, a dodjeljuje se u Rijeci za najbolje neobjavljeno književno djelo.
Nakladnik Šeparovićeva proznog prvijenca tako je Gradska knjižnica Rijeka, a uredio ga je ugledni hrvatski prozaik Edo Popović, što je još jedan dobitak za pisca koji još nema ni trideset i pet godina, a do sada je u književnom svijetu bio poznat kao pjesnik. Unatoč relativnoj mladosti, Šeparović se u “Krvotoku” dokazao kao zreo pisac, odlično organizirane rečenice i lucidne poante, ali i kao autor koji se ne boji eksperimentiranja i svojevrsnog labirintskog načina pripovijedanja koji svakako može biti odbojan nekim čitateljima koji nisu spremni na stalno odgonetavanje mjesta i vremena radnje, ali i samog odnosa između likova. Šeparovićev roman nije linearan, niti po zamisli, niti po izvedbi, iako su njegovi likovi, baš kao i radnja prilično čvrsto zadani, ali sve je to odlično kamuflirano i zamagljeno i ne vidi se na prvu loptu, nego se nudi postupno i oprezno, na kapaljku, kao u nekoj dječjoj igri u kojoj treba podosta strpljivosti.
U stotinjak stranica poprilično gusto otisnutog teksta stalo je jako mnogo sadržaja koji se račva u raznim smjerovima, i prema putopisu, i prema pjesmi u prozi i prema nepretencioznom esejizmu, ali i prema punokrvnom ljubavnom romanu u kojem ima i preljuba i ludila i puno mediteranske itekako tjelesne strasti koja je puno snažnija od intelekta i razuma što je u isto vrijeme i intrigantno i uznemirujuće. “Krvotok”, naravno, ima i svoje tajne i apsurde, njegovi nimalo slučajno likovi su i slavni portugalski prozaik José Saramago, baš kao i kultni lisabonski pjesnik Pessoa koji je doista nezaobilazna popudbina portugalske prijestolnice u kojoj se odvija važan dio radnje ovog romana. I dok je autor nesebično razotkrio neke svoje likove i gradove, neke je možda i odveć tajnovito prešutio obukavši ih u zlokobnu literarnu Darko Šeparović, Gradska knjižnica Rijeka, urednik Edo Popović, cijena 60 kuna anonimnost te usmjerivši atmosferu knjige prema sofisticiranom i nježnom emotivnom trileru koji se ne boji nadrealističnih, pa čak i zbunjujućih epizoda. Tako nam je pisac uskratio ime glavne junakinje ove knjige, putene intelektualke i otočanke, ljubiteljice i poznavateljice portugalske književnosti i portugalskog jezika čija veza s Kapetanom, ali i nostalgija za ocem kojega nikada nije upoznala čini fabularni temelj ovog eteričnog romana čije je krajnje ishodište ipak u otocima, kako onim stvarnim tako i metaforičnim.
“Krvotok” se stoga može ubrojiti u ne tako siromašnu i beznačajnu hrvatsku insularnu književnost u kojoj nema sigurne granice između sna i jave, jutra i večeri, podneva i ponoći, a onda ni dobra i zla. I dok nam je autor pripovjedačicu dočarao kao osobu od krvi i mesa čije su nam odluke i čežnje razumljive, lik Kapetana koji je doista kapetan duge plovidbe i može pomalo podsjetiti i na onog zlosretnog Ukletog Holandeza, čini se puno zakučastiji i složeniji i to ne samo zbog svojih koleričnih ispada nego i zbog snažne borbe koju očito vodi s vlastitim mislima i osjećajima. I dok Kapetan želi trajno zacementirati svoju osjećajnost i svoj život, a onda i objekt svoje žudnje, pripovjedačica je osoba čiji se libido nikako ne da uloviti u zamku ljubavne statičnosti koja je, uostalom, i potpuno neprirodna i nezdrava, pa se otvara životu i njegovim ponudama što je itekako udaljava od Kapetana i od njegove sumorne sudbine.
I dok napušta razgrađenog i opustošenog Kapetana, na jedan čudan način približava se ocu koji je bježeći od Drugog svjetskog rata morao promijeniti identitet sakrivši se baš u urbanom labirintu Lisabona, grada u kojem se zbog njegova izmještenog, a opet povlaštenog geografskog položaja lako sakriti i iz kojeg nije teško pobjeći. Očev ratni bijeg opisuju nam stara pisma koja nikada nisu dospjela u ruke žene kojoj su upućena, ali to ne znači da su bila uzaludna... Ime Darka Šeparovića svakako treba zapamtiti.
