U više nego zanimljivoj Sandorfovoj biblioteci Avantura objavljen je roman plodnog sarajevskog romanopisca Dragana Pavelića “Vrijeme lala”. Pavelić je prije desetak godina pobijedio na VBZ-ovu natječaju za najbolji neobjavljeni roman, a izdašnu nagradu od 100.000 kuna izborio je rukopisom “Proljeće u Karolinentalu”.
I prije i poslije te nagrade objavio je niz proznih knjiga koje uvijek i nisu naišle na zasluženu recepciju možda i zato što je njihov autor silom prilika premješten iz svoje sarajevske sredine gdje je bio ugledni neuropsihijatar i profesor na Akademiji scenskih umjetnosti. “Vrijeme lala” povijesni je roman, i to o turskom carstvu i očaravajućem fenomenu harema i eunuha koji i dalje golica maštu, i to napose među ljudima koji pripadaju uvjereno monogamnoj zapadnoj i kršćanskoj civilizaciji.
Pavelić se intrigantne i egzotične teme prihvatio potpuno otpustivši uzde svog raskošnog pripovjedačkog talenta, s time da je unutar romana dao prostora i jednog konkretnoj, romantičnoj i krajnje sentimentalnoj ljubavnoj priči o ljubavi krupnog crnoputog eunuha Hamze koji, doduše, nije bio kastriran, s haremskom ljepoticom iz Istanbula Hanumicom. Ta se ostvarena i u osnovi nemoguća ljubav koja nije mogla dulje potrajati iz tisuću razloga događa baš u vrijeme totalnog i dramatičnog rasapa turskog imperija, a onda i raspada haremskog sustava koji je imao i te kakve strateške zadaće i nije bio samo hedonistička izmišljotina dokonih turskih vlastodržaca s Bospora koji su se gotovo poistovjećivali s Bogom. Ili su barem htjeli ostaviti takav dojam na svoje podanike.
Pavelićev stil pripovijedanja iznimno je poetičan i na neki način sublimirajući. Kratke rečenice iz romana nas vrlo često udaraju u glavu poput masivnog i opojnog malja koji ima povijesne dimenzije i povijesna značenja, ali i duboko literano utemeljenje. Na mahove knjiga “Vrijeme lala” čak djeluje kao zbirka sudbonosnih (iliti fatumskih) sentenci i poslovica kojima se nema što dodati niti oduzeti i koje djeluju kao da ih nije mogao napisati i osmisliti samo jedan čovjek...
Očito je tu posrijedi roman nastao kao plod dugogodišnjeg promišljanja i stvaranja, iscijeđen iz onih najboljih i najvećih književnih grozdova u kojima je skriveno najviše omamljujućeg šećera. Sukob između bijelih i crnih eunuha (o kojima je čuo malo koji suvremenik ovog ubrzanog i površnog vremena), ali i odnosi između janjičarskih neobuzdanih sirovih snaga i derviša bektešija (koji su djelovati i na ovim balkanskim prostorima), te unutar osmanske dinastije premrežene današnjem čovjeku teško shvatljivim sukobima, sigurno će zaintrigirati maštu čitatelja koji su zainteresirani za povijest Bosne i Hercegovine koja je još uvijek i te kako omeđena svojim krvavim i burnim osmanskim periodom. Zato se “Vrijeme lala” i te kako tiče i hrvatskih građana bez obzira na to imaju li jedno ili dvojno državljanstvo i zato ova knjiga ima i svoju krajnje aktualnu dimenziju.
No, ovaj Pavelićev roman u kojem autor ‘prepričava’ istraživački rad jednog knjiškog moljca kojeg naziva prznica (a tu se radi o samozvanom ali upornom kroničaru eunuškog fenomena), zainteresirat će i publiku koju od povijesnih strahota i statistika ipak više zanima emotivni život euhuna, muškaraca koji su ostali bez muškosti, a čija osakaćena sudbina ima snažne metaforičke poruke koje su aktualne sve do dana današnjega. Razotkriva li Pavelićev roman o povijesno omeđenom vremenu lala (ili tulipana) zapravo neke velike tajne ili sadrži erotične opise raskalašenog i nekontroliranog života u sultanskom haremu u kojem brojne lijepe i zrele žene iz noći u noć i iz dana u dan čekaju na posjet svog spolno zapaljenog gospodara?
Je li Pavelićev povijesni roman možda nekakav novovjeki zapis u stilu “Tisuću i jedne noći” koji će grijati maštu današnjih muškaraca i žena koje, doduše, više ništa ljudsko i ne može iznenaditi nakon svih ovih internetskih sloboda koje zapljuskuju civilizaciju i neinformiranima djeluju da su potpuno neomeđene od bilo kakvih manipulacija i zabrana? Odgovori na ova pitanja leže u romanu koji samo treba pročitati.
