Susanne je bivša hippie iz američkog Midwesta koja je svog budućeg muža susrela na proputovanju Južnom Amerikom, s ciljem da obiđe to čudo, Maccu Picchu, sveti grad Inka smješten na najvišem dijelu istočnih Anda. Zaluđen njezinom ljepotom i neobuzdanim duhom lutalice, domaći čovjek Oscar Angulo – zaljubljenik u filozofiju i povijest religija – najprije joj se ponudio kao vodič, a kad ih je ljubav preuzela, ovaj će par cijelu 1990. godinu provesti zajedno putujući svijetom.
Bez plana i kompasa, tako su dolutali u Hare Krišna centar u Zapadnoj Virginiji u kojem će se zadržati čak četiri godine radujući se rođenju svoje djece, najprije djevojčice, potom i dječaka, naposljetku i blizanaca.
Izgubljeno pleme
Oboje nemirna duha, kupili su polovni kombi i jezdili američkim kontinentom kako bi Oscar (neuspješno) pokušao ostvariti karijeru rock-zvijezde. Njihovo peto dijete u tom je kombiju i rođeno, negdje u okolici Los Angelesa, no krajnje im je odredište bio New York, epicentar svijeta.
No, umjesto u kakvoj pristojnoj četvrti gdje su planirali uzeti skromniju obiteljsku kuću, zbog puste skupoće vukli su se po prljavim sobičcima Bronxa i Queensa, gdje su po cijele noći odzvanjali hici iz vatrenog oružja i zvuci uličnog i obiteljskog nasilja. Bila je 1996. godina kad se obitelj naposljetku domogla Manhattana, Lower East Sidea, problematične četvrti koju naseljavaju imigranti u kojoj je Oscar u strahu od “kontaminacije” megalopolisa i svih njegovih zala odlučio zabraniti svojoj ženi i djeci da provire na ulicu.
Jednog dana tiho je zaključao izlazna vrata, zadržao ključ i u toj odluci ustrajao idućih 14 godina, pa će socijalni četverosobni stan za njegovu deveteročlanu obitelj (p)ostati jedini svijet za koji znaju. O onom vanjskom, ova djeca učit će uz pomoć više od 5000 filmova koji su u stan stizali dostavom iz videoteke, a priča o šestorici braće (i jednoj sestri) koji odrastaju u New Yorku koji nikada nisu vidjeli tema je dokumentarnog filma “Wolfpack”, ili “Vučja družina”, koji nakon premijere na Sundance festivalu stiže i na program Zagrebdoxa od 21. do 28. veljače.
Autorica tog čudesnog ostvarenja američka je redateljica Crystal Moselle koja je na braću Angulo naletjela vozeći se newyorškom Prvom avenijom gdje je ugledala njih šestoricu – odreda dugokose, u identičnim crnim sakoima, sa sunčanim naočalama – kako prelaze ulicu krećući se u masi, poput vučjeg čopora. Kasnije će doznati da je njihovo kretanje inspirirano filmom “Reservoir Dogs”.
Ispostavilo se da je Crystall imala vraške sreće: dječacima tada u dobi od 11 do 18 godina bio je to prvi zajednički izlazak među živa bića. Parkirala je, prišla im i odmah udarila o zid šutnje. Rekli su joj da im nije dopušteno govoriti sa strancima, emitirajući silnu uznemirenost i nepovjerenje sve dok se nije predstavila: kao filmska redateljica, s ovim je dječacima dijelila jedini svijet koji su poznavali. “Osjećala sam se kao da sam otkrila davno izgubljeno pleme, s tom razlikom da se susret nije dogodio u kakvom nenaseljenom dijelu svijeta, nego na ulicama Manhattana”, ispričala je kasnije.
Uistinu, njezina profesija bila je ključ za ulazak u nezamisliv svijet obitelji Angulo. Otkrili su joj da je jedan od braće, Makunda, prije neki dan u potrazi za vlastitim identitetom – lica pokrivenog maskom filmskog junaka Austina Powersa – prvi put pobjegao iz stana u kojem su članovi obitelji dotad svojevoljno živjeli u izolaciji dugoj 14 godina. Koji dan kasnije vučja mu se družina pridružila učiniti prve korake u izvanjskom svijetu, koji su ih tog sudbonosnog dana doveli do Chrystal. Redateljica je povjerenje ove obitelji osvajala postupno, sporo i dugo, uostalom, film je nastajao gotovo pet godina, sve dok svoju priču 2015. godine nije odaslala u svijet.
Fascinantan ljudski duh
No, u njihov skriveni svijet najprije je ušla goloruka, kasnije i s kamerom, trudeći se osvojiti naklonost njihove majke Susanne, koja se otvarala sporo, ali sve više, dok je odnos s Oscarom trpio snažne turbulencije. U to doba već načet alkoholom i paranojom, svojom je teškom naravi svojoj djeci zapravo pomogao odškrinuti vrata izvanjskog svijeta, no redateljici je ta ista vrata naposljetku ipak otvorio. Kasnije će joj otvoriti i vrata svoje duše pa priznati da je dječacima uskratio ključ njihova doma iz najboljih pobuda, štiteći ih od strahota na ulicama grada, ljudske zlobe i svih zala ovog bešćutnog svijeta. Ponudio im je onaj sigurniji: svijet filma u kojem su njihovi jedini prijatelji bili Spiderman i Superman, a jedini idoli Quentin Tarantino, Christopher Nolan i Martin Scorsese. Prvi film koji su ikada vidjeli bio je “Pulp Fiction” i otad počinje njihova opsesija Tarantinom. Hraneći svoju dječju imaginaciju svakom novom ekranizacijom, dječaci najprije otpočinju oponašati izgled svojih junaka, pa se njihov osobni odjevni stil razvijao u skladu s outfitom glumaca iz njihovih omiljenih filmova. Većinu kostima majka je sašila od odjeće koju je njihov tata – da, Oscar je za razliku od svoje djece povremeno izlazio u vanjski svijet – nabavljao na buvljacima i u skladištima Armije Spasa koje su u kućnoj radinosti potom vješto pretvarali u filmske originale. Primjerice, izrezali su žensku kabanicu i od nje kreirali jaknu nalik kožnjaku koji u Mad Maxu frajerski nosi Mel Gibson, ali dječaci su pokazali i vlastitu kreativnost: kostim iz filma “Batman: Vitez tame” načinili su sami od kutija za žitarice i prostirki za jogu.
Da, i to je jedna od dojmljivih scena iz 84 minute dugog dokumentarca koju je kamerom zabilježila Chrystal Moselle.
“Roditelji su s vremenom postali sve otvoreniji prema ideji ovog filma, osjećam da su ga doživjeli kao neku vrstu mogućnosti za svoju djecu. No, nisam sigurna da su osvijestili kako će projekt otići tako duboko i tako daleko. Nisam ni ja. Ova nevjerojatno bistra djeca nisu poznavala nikakav utjecaj osim onog koji su sreli u svoja četiri zida. Fascinantno je što sve ljudski duh može učiniti kada je ograničen”, objašnjava redateljica otkrivajući da je obitelj živjela od socijalne pomoći koju je ostvarila njihova majka, koja je preuzela i ulogu učiteljice brinući se i tome da njezina djeca dobiju potrebno obrazovanje.
Autorica filma otkriva da ih je povremeno obilazila socijalna radnica, pa i psihijatar, koji su u svojim izvještajima bilježili kako su u stanu zatjecali čiste, bistre, nježne, pristojne i pametne dječake. Koji su se s puno topline brinuli o Visnu, najstarijem djetetu u obitelji Angulos, ujedno i jedinoj sestri među braćom, koja je od rođenja bolovala od težeg mentalnog poremećaja.
“Ubrzo sam doznala da je i majka Susanne zapela pod očevom kontrolom kao i djeca, ali da takva submisivnost nije ostavila traume na toj djeci. Štoviše, tako iskrene i ljubazne dječake nikada nisam srela. Odlično su odgojeni i netko je tu ipak odradio jako dobar posao”, ispričala je redateljica koja ne želi skrivati mračne obiteljske tajne, ali ni suditi njihovu ocu ističući kako je Oscar, neostvareni glazbenik i strastveni fan grupe AC/DC, svojoj djeci usadio i ljubav prema glazbi.
No, u gotovo pet godina snimanja redateljica uživo prati preobražaj vučje družine, sve jači otpor prema ocu i sve snažniju socijalizaciju, bilježeći okom kamere kako njezini junaci transformiraju vlastite identitete. Najstariji od braće, Bhagavan (23), nježna je duša koja je pronašla svoj mir zahvaljujući meditaciji i prakticiranju joge. Svoju nadgradnju nastavio je u hip-hop klubu u kojem marljivo vježba plesne korake. Njegov godinu dana mlađi brat Narayana proždire knjige i enciklopedijski je ekspert za filmsku umjetnost, a svoje interese usmjerio je i prema ekologiji pa trenutačno radi za nevladinu organizaciju.
Makunda ukrao ključ
Narayanin blizanac Govinda radi kao električar i sanja o karijeri filmskog direktora fotografije. Makunda (20), neformalni lider družine i onaj od braće koji je prvi ukrao ključ i pobjegao iz stana, sanja o karijeri scenarista i redatelja, a njegov je omiljeni praznik Noć vještica, za koji se priprema od prvog dana listopada. Krisna, 17-godišnjak s uvrnutim smislom za humor, voli zabavljati braću izvođenjem filmskih scena i zaljubljen je u glazbu i kulturu 80-ih. Najmlađi Jagadesh (16) oponaša nešto starijeg brata pa stilom odijevanja i frizurom “operira” u 80-ima. Još uvijek nailaze na poteškoće u prihvaćanju pravila i vrijednosti koje su zatekli izvan svoja četiri zida.
Nema slomljenih srca
“Stvarni je svijet različit od našeg. U stvarnom svijetu dogodi se da ti djevojka slomi srce, u filmu se problem ‘ispegla’ do odjavne špice i priča uglavnom ima sretan kraj. Još se borimo u razumijevanju tih stvari”, govore momci.
Premijerno emitiranje prošle godine na Sundance Festivalu u Uti ipak nisu željeli propustili. Redateljica ih je neočekivano lako nagovorila na tako dalek put, o čemu kaže: “Posljednjih pet godina otkako sam ih upoznala neprekidno ohrabrujem braću da istražuju svoje interese u kreiranju filmova, pomažući im i svojim kontaktima kako bi upoznali važne ljude iz filmskog svijeta”.
No, zasad su ih impresionirali samo kao filmski protagonisti. “Wolpack” je, naime, na spomenutom festivalu osvojio glavnu nagradu žirija. Svečanost su pohodila sva šestorica braće, u pratnji njihove majke Susanne. Ispraćeni ovacijama, nisu se svi vratili na istu adresu. Jedan od braće Angulo, 22-godišnji Govinda, prvi je i jedini koji želi razvijati svoju osobnost mimo obitelji, pa je savio vlastito gnijezdo. Petorica braće vratila su se ocu i bolesnoj sestri u njihov dom na Manhattanu, iza zatvorenih vrata, u svijet kakav izmaštati ne bi znao ni sam Quentin Tarantino, u jedini svijet kojem žele pripadati. •
Fascinantno. (!)