Redatelj Saša Anočić, u javnosti najpoznatiji kao autor i redatelj predstave “Kauboji”, koja je u Exitu ušla u 11. godinu neprekidnog prikazivanja, kaže da ovih dana trči sprint. Cilj se nazire: premijera Marinkovićeva “Kiklopa” u petak 22. veljače. No, Saša je u Gavelli doslovno na “tihoj vatri”: preuzeo je rad na predstavi koju je započeo redatelj Zlatko Sviben, a od čije je vizije “Kiklopa”, potaknut nezadovoljstvom u glumačkom ansamblu, odustao ravnatelj Gavelle Dražen Ferenčina. I kao da već to ne bi bilo dovoljno opterećenje, na leđima Anočića, ali i cijelog autorskog i glumačkog tima, leži uteg iz prošlosti – “Kiklop” kojeg je u HNK Zagreb 1976. režirao Kosta Spaić, s Radom Šerbedžijom u ulozi Melkiora i Jovanom Ličinom kao Maestrom. A o veličini mitskog statusa te predstave dovoljno govori to da više od 40 godina nijedno kazalište nije posegnulo za najboljim hrvatskim romanom 20. stoljeća.
Kažu da u kazalištu postoje dvije velike nevolje: uskočiti u rad na predstavi koju je netko drugi započeo i raditi predstavu koja je već upisana u povijest. Vama su se na “Kiklopu” poklopile obje nevolje; preuzeli ste predstavu od Zlatka Svibena, a gledat će je i oni koji se sjećaju legendarnog “Kiklopa” Koste Spaića.
Ovo prvo olakšalo mi je posao, sad imam opravdanje, ako nešto nije dobro, Sviben je kriv za sve (smijeh). A ovo drugo zaista je veliko opterećenje. Jako sam se uplašio kada mi je netko poredao niz: Marinković, Spaić, Vrdoljak, Anočić... Ne spadam u krug tih velikih imena. I baš je zbog toga “Kiklop” meni velika čast. To djelo jako dobro poznajem, to je meni najupečatljiviji roman hrvatske književnosti, djelo koje je najviše utjecalo na mene – i privatno i poslovno. I tako sam se doslovno sam ponudio Gavelli kad sam doznao da su u nevolji, a Fec (Dražen Ferenčina, ravnatelj Gavelle, op. a.) i ansambl prihvatili su moju ponudu.
Pisala sam već da je za mene to najveći hrvatski roman 20. stoljeća. No, što je “Kiklop” 2019. godine?
Isto što je bio i prije. Domovinski rat vratio nam je to djelo u punom zanosu. I mislim da se mogu usporediti situacija 1940. i 1991. Nisam bio ovdje 1941., ali sličnim sam, nazovimo ga boemskim životom živio u Osijeku tih devedesetih godina. I zato mi je to djelo blisko.
Imamo li mi danas intelektualce kakav je glavni lik ovog romana?
Sigurno imamo, ali oni više nisu zvijezde i idoli. Idoli su postali nešto drugo, a ti i takvi ljudi žive tu, samo su mnogo nevidljiviji.
Tko bi bio prototip takvog čovjeka danas? Je li to dizajner svjetla Dean Skira, u nas poznat samo po osvijetljenim divovskim dizalicama u Puli, ali mnogo poznatiji u svijetu? Ili je to Boris Jokić?
Rekao bih: od Trokuta do Igora Mandića. Još ih ima, još su živi. To me pitanje vraća u osamdesete. Naravno da roman nisam razumio kada sam ga prvi put čitao, imao sam za to premalo godina. Ali ono što nisam razumio nekako sam razumio, osjetio. I u tome je tajna tog rukopisa. Bili su mi zanimljivi svi razgovori u romanu i zato mislim da je Vrdoljak sjajno napravio i seriju i film. Nisam ih sada ponovno gledao, ali od tog se prvog gledanja, otprije 30 godina, točno sjećam pojedinih scena. I zato sam u nekim scenama ove predstave radio hommage Vrdoljaku, u nekim hommage Marinkoviću, a u nekima Spaiću.
Ja se, iako sam bila dijete, jako dobro sjećam Spaićeve predstave i gledala sam je nekoliko puta...
Čuo sam da je bila veliki hit.
Najveći iz tog vremena, a ono što je meni bio potpuno novi kazališni svijet bila je ta rampa koja se protezala cijelim gledalištem i trenuci kada su mi glumci progovorili negdje iza leđa, hodajući prema samoj pozornici?
Da, bile su to godine u kojima su glumci počeli zalaziti u publiku. Danas je to malo istrošena forma, jer ono što su počeli raditi velikani kazališta poslije su radili svi. Tako se to jednostavno potrošilo. Ja sam zagovornik publike koja sjedi i koja se ne dira. Mislim da tu treba biti taj tzv. četvrti zid, ali priznajem da sam ga u ovoj predstavi malo razbio, više mizanscenski. Po svemu što sam čuo, zapravo sam jednostavniji od Spaića. Odlučio sam se za priču, gotovo filmski pristup, ponajprije zbog veličine romana.
A on je zaista velik?
Morao sam, recimo, izbaciti snove što mi je posebno žao jer san čini oko 20 posto tog romana. No, morao sam se opredijeliti za neka rješenja koja ću razvijati, kao što sam druga morao odbaciti. Bilo je važno zadržati se u formi trosatne predstave, jer treba poštovati i publiku. Ovo djelo je i lektira i znam da će na predstavu dolaziti i mladi ljudi koji danas puno manje čitaju nego što smo mi čitali. No, to ne znači da pojednostavljujem “Kiklopa”. Možda je najbolje reći da slažem prizore i pričam priču. Doslovno sam osjetio da mi je dužnost prepričati taj roman, i doći do katarze, baš kao što to radim u svim svojim predstavama. I nadam se da će i gledatelji doživjeti tu katarzu.
Je li teže pronaći Melkiora ili Maestra u tom pričanju priče?
Meni je teže bilo naći Melkiora. Maestro mi je odmah bio jasan, ali Melkior ne. U mladosti sam prvo pogledao Vrdoljakov film i seriju pa onda pročitao roman. I bilo mi je, kao klincu, čudno zašto Melkiora svi nazivaju intelektualcem kada nije rekao ništa tako jako pametno. I zato sam sada u romanu tražio situacije koje će to dokazati.
Je li on Marinkovićev Hamlet?
Je, ali on je i sam Marinković. Rad na predstavi natjerao me da se pozabavim i Marinkovićevim životopisom i neću sada govoriti o postocima, ali puno je tu toga istog.
Glumački ansambl Gavelle je velik, ali je li dovoljno velik za “Kiklopa”? Je li trebalo posegnuti za dodatnim, vanjskim glumačkim snagama?
Je. Nisu nam trebale snage izvana. Ovdje rade 22 glumca i to je dovoljno.
Vi ste na istoj sceni već radili Baretićeva “Osmog povjerenika”?
Da, samo sam jednom režirao u Gavelli, nedovoljno za to kako sam se zaljubio u ovaj ansambl. To prvo iskustvo bilo je sjajno, a sada mi se čini da je još bolje. Možda nas je sve zajedno i pogurala ta izvanredna situacija u kojoj smo se našli, to što imamo jako malo vremena, jer ja sam upao u pola glumačkog posla i zaista mogu samo vrlo pohvalno govoriti o njihovu radu. I ne mislim tu samo na glavne uloge nego i na sve one glumce koji tumače i po nekoliko manjih uloga i koji zapravo imaju nezahvalnu ulogu animiranja svega onog što se događa oko glavnih junaka. To bogatstvo koje su oni donijeli svojim ulogama zapravo je slamčica spasa u radu na ovoj predstavi.
Koliko ste mijenjali u Svibenovoj podjeli uloga?
Počeo sam od nule, ali i ostavio glavnu podjelu jer ti su ljudi već ušli u uloge. Na to sam bio prisiljen. Osobno bih 70 posto uloga drukčije podijelio, ali kako su oni već dva mjeseca radili kada sam preuzeo predstavu, glavne uloge nisam mogao mijenjati.
Kakva je to situacija kada redatelj glumcu mora reći: “A, ne, ti ćeš nešto sasvim drugo?”
Jako čudna. Kao da sam dobio pjesmu od osam kitica i nalog da dvije popravim jer te dvije ne valjaju. Jasno je da je nemoguće ući u tuđu poeziju zbog vlastite estetike i načina promišljanja. Recimo to “kompjutorskim” jezikom – trebalo je resetirati “Kiklopa”, a uskoro ćemo vidjeti jesam li u tome uspio.
