Kada se Melita konačno vrati u Klanfarovu kuću,odlazi li u dom ili u zatvor? Upaljena svjetla sugeriraju zatvor. Kada Klara sretna otrči za suprugom za kojeg zna da je nikakav talent i preveranstki muž, je li to pobjeda ili konačan pad jedne pametne žene? Njena sreća sugerira pobjedu. Odlazi li Urban s prijateljicom noći jer na to svodi baš svaku ženu? Vjerojatno zna da mu ništa drugo ne preostaje.
Na putu za Remetinac
Ta i mnoga druga pitanja vrtila su se po glavi publike koja se sa sinoćnje premijere Lede Miroslava Krleže u dramskom kazalištu Gavella razilazila sa komplimentima:”Sjajnio!”. Kompliment je to ponajviše upućen režiseru Borisu Svrtanu. Njegova Leda je, jednostavno rečeno, pothvat, i on ga je uspješno izgurao do kraja. U prvom redu kazališna mu publika treba biti zahvalna što joj je napokon na scenu vratio Krležu, dokazavši da imamo odličnog dramskog pisca kojeg tako rado zanemarujemo i tako često guramo u stranu.
No, naravno, Krležu treba znati ( i moći) igrati, a sudeći po Svrtanovoj Ledi i sam bi Krleža bio zadovoljan. Najveći posao Svrtan je odradio kada je u prvi plan stavio salve Krležinih rečenica. Za njih je izabrao gotovo pa idealne interprete. Vođeni Svrtanom “njegovi” glumci Krležu igraju kao da su to ljudi svima nam bliski, oni u Remetincu ili na putu za njega, oni koju žive tu negdje oko nas, u recesijom, ratom, korupcijom i pretvorbom izmučenom Hrvatskom. A okrivi slika koji čine scenu na nju su postavljeni i prije izlaska slika iz famozne vile bivšeg premijera. U tome suvremenom pogledu na Krležin tekst i njegove likove napisne prije punih sedamdeset godina redatelju su u prvom redu pomogli scenograf Miljenko Sekiluć i kostimograf Leo Kuliš, jer sve to što smo vidjeli na sceni Lede moglo je biti tada, ali može biti - baš i sada. I u tome je vrijednost i čar ovog novog čitanja i uprizorenja Lede.
Grabarić prvak glume
Gavella sen akon ove Lede može pohvaliti i da u svom glumačkom ansamblu ima dramske prvake čije će se buduće uloge s nestrpljenjom očekivati i u budućnosti. Ozren Grabarić se, nakon lanjskog Peer Gynta, i ove uloge Urbana potvrdi kao trenutno najzanimljiviji, bogami i najmoćniji hrvatski kazališni glumac. Uz bok mu u Ledi stoji Jelena Miholjević, maestrala u ulozi Klare. Njene završnica u kojoj se nakon ogorčene i od svih prevarene žene pretvori u sretnu i zaljubljenu djevojčicu koja trči za mužem jedan je od glumačkih vrhunca predstave. Bojana Gregorić Vjezović je pomalo hladna i distancirana Melita, baš poput svake one koja bi i ovce i novce, pa uz sav svoj “šlif” prihvati (vjerojatno zauvijek) primitivnog muža koji ima gomilu para. Janko Radoš je uvjerljiv baš taj, krznenom bundom ogrnut muž. Glumački peterokut podjednako uspješno zatvara Franjo Dijak kao Aurel, slikar trulih naranči.
Krleža, je li to onaj režimski pisac....