Šef najjače umirovljeničke stranke Silvano Hrelja našao se u središtu afere Karamarko – MOL nakon što je u Saboru mahao dokumentima vezanim uz arbitražu za Inu. Da je na mjestu Karamarka, dao bi, tvrdi, ostavku, a tu aferu doživljava sličnom onoj sa Sanaderom.
U Saboru ste pokazivali dokumente vezane uz svjedočenje pred arbitražnim sudom u sporu RH i MOL-a. O čemu se je tu riječ, koja je vrijednost tih dokumenata?
U suštini to je svjedočenje Ilone Fodor na arbitražnom sudu u slučaju Ina – MOL, ne znam zašto ih je netko stavio u moj poštanski sandučić, a ono što piše u tim dokumentima baca novo svjetlo na odnos Tomislava Karamarka i njegove supruge s MOL-ovim lobistom Petrovićem. Vjerujem da su dokumenti autentični i da ih imaju i nadležne institucije.
Osim što ste se uvjerili u autentičnost dokumenata koje je objavio Nacional, ima li u dokumentima koje vam je netko dostavio još bitnih i javnosti zanimljivih stvari?
Najzanimljiviji dio zasigurno je onaj u kojem se tvrdi ga gospodin Petrović radi kao industrijski špijun u korist MOL-a tako što ostvaruje bliske kontakte s visokopozicioniranim političarima u Hrvatskoj. Zaključak neka svatko izvede za sebe.
Što bi sada trebao napraviti prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko?
Nisam ni sudac ni njegova porota. Da sam ja na njegovu mjestu, ja bih odstupio. Ja ga neću pozivati na ostavku ni prozivati jer mislim da od toga nema efekta, mislim da u Hrvatskoj stvar mora doći do apsurda da se dogode promjene. Nismo daleko od dna.
Elementi kaznenog djela, koliko zasad vidimo, ne postoje. Kako biste kvalificirali to što se dogodilo?
To je preblizak odnos osobnih interesa i javne dužnosti. To treba biti strogo odvojeno, kod takvih stvari nema kompromisa. Iako smo se u Hrvatskoj svačega nagledali, ne mogu još jednom zamisliti situaciju u kojoj visoki državni dužnosnici rade u interesu stranih kompanija.
Dakle, vi smatrate da Karamarko ne može vjerodostojno zastupati interese RH u sporu s MOL-om?
Jasno. Jer što god da bude činio, uvijek će tu biti zrno sumnje. I ponašanje HDZ-a koji u cjelini štiti MOL vrlo je indikativno.
Pretjeruju li oni koji kažu da ih ovaj slučaj neodoljivo podsjeća na Ivu Sanadera i njegovu priču s MOL-om?
Nije identično, ali sliči jedno na drugo.
Ima li sličnosti u političkoj praksi Tomislava Karamarka i Ive Sanadera?
Sanader je ipak bio šarmer.
I vas je šarmirao. Nakon izbora 2007. HSU mu je omogućio da postane premijer.
I mene je šarmirao, kao i mnogo građana. Ja sam 2007. to učinio s punom odgovornošću i, da nisam, nikad mnogi umirovljenici ne bi dobili rješenje o dodatku na mirovinu. To je sada 27 posto njihove mirovine. Niti bi se povećale najniže mirovine i invalidske mirovine niti bi se smanjila penalizacija na najviše 9 posto. A rješenje su umirovljenici dobili već do kraja 2008. Takav je bio naš dogovor. Da smo tada ispali iz igre, umirovljenici ne bi dobili ništa.
Vi ste taj cilj postigli, umirovljenici su dobili veće mirovine, ali jeste li već tada bili svjesni što se valja iza brda, tko je zapravo Ivo Sanader?
To nitko tada nije znao. Svi su bili šokirani kad su 2009. isplivale sve te priče.
Tih godina nitko vam ništa nije šapnuo, nitko vam ništa nije ubacio u poštanski sandučić?
(Smijeh). Očito su tada ljudi bili puno nepovjerljiviji nego što su danas.
Je li vam danas žao što niste prihvatili ministarsko mjesto u Vladi Zorana Milanovića?
Tu ponudu nisam mogao prihvatiti jer moram živjeti pod posebnim režimom zbog dijabetesa koji držim pod kontrolom. Drugi je razlog što tada kao stranka nismo imali spremnu ekipu koja bi preuzela cijelo Ministarstvo, a treći je politička intuicija da bi se cijeli mandat morao obračunavati po zadatku predsjednika Vlade s mojim bivšim kolegama sindikalcima. A ja znam koliko oni vrijede i koliko su lukavi.
A danas-sutra u nekoj novoj lijevoj Vladi, ako vam se ponudi Ministarstvo rada i mirovinskog sustava?
Danas imamo puno više kadrova, to ne moram biti ja. HSU bi mogao voditi jedno ministarstvo, ali ne to. Kolege iz slovenskog DeSUS-a već godinama imaju rezultate prema kojima mogu birati koja će ministarstva voditi, ali nikad nisu uzeli to ministarstvo. Meni to nešto govori. Ako to uzmete, onda ste krivi i odgovorni za sve devijacije, a s druge strane ne možete raditi sve što biste željeli jer ovisite o stanju državnog proračuna. Treba biti vrlo oprezan jer HSU treba čuvati, HSU treba i danas i sutra svim umirovljenicima.
Upravo ste stigli iz Sabora. Postoji li vladajuća većina i tko danas uopće čini većinu?
S vremena na vrijeme, dok se ne posvade, postoji većina. Mislim da ipak još uvijek postoji parlamentarna većina. A uskoro ćemo vidjeti hoće li ona opstati. Za sada se radi preslagivanje unutar iste košare.
Može li premijer Tihomir Orešković u svakom trenutku računati na podršku takve parlamentarne većine?
Mislim da nitko ne može računati na parlamentarnu većinu u svakom trenutku. Došli smo u fazu kad većina ovisi o temi koja je na dnevnom redu. To je poprilična politička nestabilnost za državu, ne može se planirati na duge staze. To dugoročno nije ni dobro ni održivo.
Kako komentirate pompoznu najavu zastupnika BUZ-a (Blok umirovljenici zajedno) Milivoja Špike da prelazi u Bandićev klub, da postoji nova parlamentarna većina, i to baš na dan kada je “pukla” Karamarkova afera?
To je jedan običan spin. Pustio se dim da se zamagli situacija vezana uz Karamarkovu aferu.
Koje su sve političke razlike između BUZ-a i HSU-a?
Te su stranke neusporedive. HSU je nastao na traumi hrvatskih umirovljenika između 1994. i 1998., kada su im isplaćivane mirovine 40 posto manje od zakonom predviđenog iznosa. Tad su ljudi osnovali političku stranku jer su shvatili da inače neće moći ostvariti svoja prava. Trebalo je puno raditi do 2003., izlaziti na sve izbore, da bi tek tada HSU s tri osvojena saborska mandata i 98.000 glasova dobila parlamentarni status. Dakle, dvaput smo samostalno dobili izbore, a dvaput u koaliciji. Iza nas je rezultat – više od 40 milijardi kuna u korist umirovljenika. To ne bi dobili da HSU nije postao parlamentarna stranka. BUZ je jedna nadstranačka tvorevina koju nisu osnovali članovi, nego razne umirovljeničke stranke i strančice, odnosno HDZ. Tadašnja premijerka Kosor s BUZ-om je potpisala koalicijski sporazum prije nego što je ta stranka uopće registrirana! Dakle, to je ta suštinska razlika. A HDZ je toj stranci poklonio parlamentarni status iako je Špika osvojio samo 131 preferencijski glas. Ako ljudi ne vide razliku između nas i BUZ-a, ja im tu ne mogu pomoći. HSU je na lijevom centru i baštini vrijednosti rada, a BUZ je počeo od čestitanja građanima dana NDH pa do borbe za radnička prava, pa ne mogu definirati gdje se na političkom spektru oni uopće nalaze. BUZ nema nikakve rezultate, a Špika sam tvrdi da ga nitko ne doživljava.
Odmah nakon što je ministar zdravlja najavio da će se povećati cijena dopunskog osiguranja, vi ste počeli prikupljati potpise u peticiji protiv toga. Koliko ste potpisa prikupili i tko je sve prikupljao?
HSU je prikupio nešto više od 97 tisuća potpisa, a ostale Forum mladih SDP-a. Ukupno smo prikupili 108 tisuća potpisa. Potpise smo prikupljali zato što ne želimo da se uništava nešto što je dobro. To je javni neprofitni osiguravatelj koji ima 1,6 milijuna osiguranika koji uredno plaćaju policu od 70 kuna mjesečno. Naplativost je gotovo 99-postotna. To je 1,4 milijarde kuna živog novca, od kojeg 89 posto ulazi u zdravstveni sustav. Prijetnjom da će doći do poskupljenja osiguranja, klijenti se usmjeravaju prema privatnim osiguravateljima. A oni, iako nude jeftinije police, ne osiguravaju starije od 65 godina. Dakle, umirovljenici ostaju izvan te priče. U suštini riječ je o guranju zdravstvenog sustava iz javne sfere prema privatnom sektoru. Peticija je ponajprije poruka prema potpredsjedniku Vlade za društvene djelatnosti Boži Petrovu da on shvati što je to javni interes i da interes privatnih osiguravatelja ne može biti nikako ispred građana i javnog osiguravatelja.
Hoćete li ići na referendum ako se povisi cijena osiguranja?
Vidim da postoje pomaci u njihovim razmišljanjima, ministar Nakić rekao je kako se ta odluka odgađa. Mi smo spremni biti uporni i razgovarati.
Kako komentirate revidiranu verziju mirovinske reforme koju je Vlada poslala Europskoj komisiji?
Bruxelles je uvijek tražio da mi revidiramo mirovine po posebnim propisima. A ne ovo što im je Vlada poslala kao zamjenu. Pomicanje roka za deset godina, sa 2038. na 2028. godinu kada će građani u mirovinu ići sa 67 godina, nepotrebno je podilaženje Komisiji na štetu radnika.
Trebamo li uopće raditi do 67.?
Da se razumijemo, kada je to, uz naše protivljenje, prošlo u Vladi Zorana Milanovića, mi smo tvrdili da to nema smisla jer na mnogim radnim mjestima ljudi ne mogu raditi ni do 65., neki ni do 60., a kamoli do 67. Nemam ništa protiv da neki koji mogu rade i do 70. godine, ali to je ionako dopušteno. Smatram da se zakonom ne smije siliti ljude da rade do 67. godine.
Zbog čega ne prikupljate potpise za referendum kad je riječ o ovom pitanju?
Polako, to nije isključeno. Trebamo pričekati i vidjeti prvi tekst zakona i osvrt Europske komisije na dokument koji je Vlada poslala.
Hoće li Vlada izdržati do kraja?
To samo Bog zna.
Vjerujete li u preslagivanje parlamentarne većine i biste li podržali eventualnu akciju Zorana Milanovića za sastavljanje nove većine s dijelom ili svim zastupnicima Mosta?
Svašta se može očekivati, ne bih bio prognozer. Sudjelovali bismo u takvoj akciji, ali moj je savjet da onda ta priča ne bi mogla biti ona s početka pregovora. Dakle, premijer takve nove Vlade morao bi biti Zoran Milanović.
Nisu li novi izbori pošteniji?
Tu opciju uvijek stavljamo na prvo mjesto. Uvijek.
>>Silvano Hrelja ponovno predsjednik HSU-a
