U samo dvije godine makedonska književnica s ljubljanskim prebivalištem Lidija Dimkovska izborila je dva prijevoda na hrvatski jezik. Naklada Ljevak objavila joj je lani roman “Rezervni život” koji je dobio i nagradu Europske unije za književnost, a VBZ joj je ove godine objavio roman prvijenac “Skrivena kamera” u kompetentnom prijevodu Borjane Prošev Oliver, i to u hvaljenoj biblioteci Europom u 30 knjiga.
Riječ je o romanu koji se pojavio još prije trinaest godina, ali djeluje kao da je napisan jučer jer je tema izmještenosti u međuvremenu dobila na dodatnoj globalnoj težini. Riječ je o složeno strukturiranom djelu u kojem se sadašnjost stalno (i to bez upozorenja) miješa s prošlošću i u kojem osim uobičajenih ljudskih likova postoji i metaforički lik kamere skrivene u palcu glavne junakinje. A glavna junakinja je mlada makedonska pjesnikinja Lila koja zahvaljujući poeziji stalno povlašteno putuje europskim prijestolnicama i kulturnim središtima uz pomoć čvrsto ispremreženih međunarodnih fundacija i udruga.
Kako se radnja romana odvija u nekoliko europskih gradova i država, ponajviše ipak u Beču i Bukureštu, “Skrivena kamera” detaljno i gotovo dokumentaristički opisuje situaciju u Europi ‘različitih brzina’ koja je već desetljećima temeljito prošarana ekonomskim i političkim nomadima. Tako se Lila, odlazeći na jednu uhodanu (a možda i izlizanu) bečku umjetničku stipendiju, nađe u istom stanu sa živopisnom albanskom fotografkinjom i introvertiranim pakistanskim glazbenikom uranjajući duboko i u njihov mentalitet i u njihove oprečne životne navike. Vrlo brzo između Albanke Edlire i Pakistanca Josepha, bez obzira na sve moguće civilizacije i ine razlike, plane burna ljubav prepuna erotike, koju gotovo preko noći ugasi teška Edlirina bolest pa kraj bečke stipendije Lila dočekuje potpuno sama, čekajući u osami i tuzi svog slovenskog dečka hraneći se intimnim reminiscencijama. U tom pravom babilonsko-bečkom loncu jezika, kultura, vjera i vjerovanja, obrazovnih sustava i stvarnih i izmaštanih tabua, Lila preispituje svoj identitet, svoje obiteljske odnose, svoje domoljublje i razumljivu potrebu za putovanjima i stalnim kretanjima. “Skrivena kamera” stoga je svakako roman koji ima snažan melodramski potencijal i kontroliranu melodramatičnu dimenziju, ali je ujedno i knjiga britkih i lucidnih putopisa, a na mahove i dramaturški snažnih esejističkih proplamsaja u kojima do izražaja dolaze pravi slapovi autoričine impresivne erudicije i imaginacije. Pogotovo ako se zna da je roman autorica napisala s nešto više od trideset godina, što znači da je živjela ubrzano, i to u trećoj brzini, ali nimalo površno i snobovski.
Treba istaknuti i rafinirani smisao za humor koji Lidija Dimkovska uspješno njeguje u cijelom tijeku ovog precizno napisanog romana koji je svojevrsna alternativna kronika posljednja dva do tri desetljeća života u jugoistočnoj Europi, ali i štivo o prijelazu iz socijalističkog u kvazikapitalistički društveni sistem, dakle još jedna u nizu proza o divljoj tranziciji u kojoj su se našle jednopartijske zemlje s ove ili one strane željezne zavjese. Tema tuđine i tuđinstva velika je tema svjetske književnosti koja zbog trenutne rovite situacije u Europi, ali i u svijetu ni izdaleka nije potrošena. Lidija Dimkovska prišla joj je intuitivno i samosvojno, s puno emocija, ali i s humanističkim pristupom zalažući se za razumijevanje između ljudi različitih kasta, klasa, vjera, boje kože, obrazovanja, sudbina... I pri tome nije tek birokratski i pozerski politički korektna, nego autentična i beskompromisna, ne štedeći pri tome ni svoju domovinu i idilične predodžbe o Makedoniji kao zemlji gdje vječno sunce sja i svi neopterećeno pjevaju prelijepe pjesme od jutra do mraka pijući dobra vina i jedući još bolji ajvar... Balkan Lidije Dimkovske podjednako stanuje i u Skoplju, kao i u Bukureštu, Parizu, Ljubljani ili u Rotterdamu. Balkan je tamo gdje su Balkanci, kao da nam diskretno poručuje makedonska autorica koja raskrinkava predrasude i bori se i s vlastitim biografskim ograničenjima pokušavajući ih pretvoriti u svoje prednosti, a nikako ne u mane.
