– Jaje ću naslikati crvenom bojom. Ukrasit ću ga zelenom, smeđom...– nabraja Sara Radojčić dok poseže za bojicama. Na papiru brzo nastaje šarena pisanica.
– Tko će naslikati ljepše jaje? – postavlja izazov učiteljica Anka Cigrovski pred svoje učenike. – Ja ću! – veselo odgovara djevojčica. Sara je slijepa od rođenja. Nimalo je to ne sprečava da od prvih školskih dana niže petice u imeniku 4. b Osnovne škole Augusta Harambašića u Donjem Miholjcu.
Ne zna za "ne mogu"
Kada dotakne svoje likovne crteže, s lakoćom će opisati što je naslikala. Osjeti toplinu boja. Odlaže likovnu mapu i hvata geometrijski pribor. Precizno iscrtava dva prava kuta na posebnoj foliji. Matematiku obožava. Na stroju za pisanje Brailleovim pismom izračunava koliko je 336 podijeljeno s tri. – Tri podijeljeno s tri je jedan, jedan puta tri je tri, do tri mi ne treba ništa, potpisujem tri – navodi. Sara ne poznaje riječi "ne mogu". Naprotiv, upravo ona pomiče granice u razredu.
– Zahvaljujući njezinoj upornosti, cijeli smo razred navikli pisati po diktatu. Kada radimo novo gradivo, ja diktiram, a oni zapisuju. Svi za Saru, Sara za nas – smješka se učiteljica "starog kova".
Škola Augusta Harambašića uključila se u jedinstveni Natječaj za najljepši rukopis iza kojeg stoje Večernji list i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Osnovni je cilj promicati važnost pisanja rukom. Najmotiviranija je bila upravo Sara koja je pisala Brailleovim pismom. Nastupit će izvan konkurencije, ali bit će pozvana na završno natjecanje u Zagreb.
U 35 godina staža, A. Cigrovski nije imala generaciju bez jednog ili dvoje učenika koji su nastavu slušali prema prilagođenom programu. No, do sada ni ona, pa ni škola, nisu imali slijepu učenicu. Sara ne pohađa nastavu prema prilagođenom programu, prilagođene su joj samo metode rada.
– Strahovito sam se plašila, cijelo sam ljeto razmišljala kako će to sve biti – priznaje Anka. Prošla je edukaciju u Centru Vinko Bek u Zagrebu. Nije bilo lako u početku, ali imala je veliku podršku roditelja i razreda. Škola je skupila novac za stroj pa Sara ima jedan na nastavi, drugi kod kuće. – Kada dođem iz škole, napišem zadaću pa se idem van igrati. Volim trčati – priča Sara. Učionicu dijeli sa sestrom blizankom Anamarijom koja nema poteškoća s vidom. – Pomaže mi oko zadaće, ali i ja njoj. Tko kome više pomaže? Pa podjednako – govori simpatična djevojčica.
Male vezilje, Lidrano...
Tek od prošle jeseni ima asistenta u nastavi, uz nju sjedi mlada Dijana Bučanac. – Pametna je i vrijedna, marljivo uči – zadovoljna je Dijana. Sara ima dvije debele knjige iz hrvatskog jezika na Brailleovu pismu koje rado čita, a dosta pjesmica zna napamet. Gradivo iz ostalih predmeta zapisuje.
– Priroda mi je najdraži predmet jer učimo o čovjeku – otkriva nam. Pisati na Brailleovu pismu ona je, pak, morala naučiti još prije polaska u školu. Znala je i računske operacije do 20. – No, kada su ostala djeca učila pisati abecedu, učila je i ona. Zna pisati i "obična" slova – hvali je učiteljica. Sara ju je, reći će danas, izuzetno oplemenila. Uključena je i u male vezilje, sudjelovala je i na Lidranu. Izvrstan je to primjer integracije u školi koja broji oko 630 polaznika, ponosna je Anka.
>>Velika slova pišu sigurni u sebe, a ravno ljudi bez emocija
>>Svi učenici učit će pisati na isti način zahvaljujući novom priručniku
