Njezin muž Slobodan Milošević bio je prvi predsjednik neke države izveden pred međunarodni kazneni sud, gdje je odgovarao, ali i preminuo prije završetka suđenja. Mira Marković, koja je ovih dana preminula u Rusiji, bježala je od sudova koji su je tražili: i suda u Beogradu, ali i suda javnosti. Najbliže tome iskustvu ispitivanja i odgovaranja pred sudom (javnosti) bio je intervju koji sam, u lipnju 2011., s njom radio u Moskvi.
Do Slobine udovice s Interpolove tjeralice, koja je u tom trenu već uživala politički azil u Rusiji, nije bilo lako doći. Intervju sam, preko posrednika koji su uključivali i osobe koje su joj pomagale u skrivanju u Rusiji, dogovarao dvije godine. U Moskvi smo razgovarali dva dana. Intervju je objavljen u Obzoru Večernjeg lista 24. lipnja 2011. godine.
“Ponašate se neviteški”
Rijetki intervjui koje je Mira Marković davala iz Moskve bili su zapravo svi odreda bez ijednog poštenog, polemičkog pitanja. Sve su to bili intervjui u kojima ona fantazira kako je njezin Sloba bio mirotvorac, žrtva nekakve zavjere zapada, a i ona, naravno, bez ikakve odgovornosti. Novinari koji su te intervjue radili dolazili su joj bez ikakvog kritičkog pristupa.
Osim rijetkih intervjua, iz Moskve je pisala i u Srbiji distribuirala knjige koje su opširno, da ne kažemo dosadno, ponavljale tu istu fantaziju. Naš intervju bio je, za razliku do svega toga, sučeljavanje. Tvrdi razgovor. Suočavanje Mire Marković s čitavom negativnom ostavštinom njezina supruga i nje same, koja je na njega imala toliki utjecaj da su je strani mediji vrlo brzo na početku rata počeli opisivati kao srpsku Lady Machbeth.
Bio je to važan intervju. Sve ostalo što se čulo od Mire iz Moskve bili su njezini pokušaji odnosa s javnošću. Ovo je, s druge strane, bilo novinarstvo u službi javnog interesa. Mali problem je bio što je ona bježala od pitanja. Prvog dana razgovora pričala je opširno o “prilikama u svetu”, o književnosti, životu u Moskvi, odnosu prema zemlji koju je, uz svoga supruga, unesrećila i iz koje je pobjegla. Sva teška pitanja ostavio sam za drugi dan, upravo kako bi intervju najprije pružio detaljan uvid u svijet u kojem je Miloševićeva udovica tada živjela, a potom je suočio sa svim pitanjima od kojih je bježala.
– Vi se ponašate neviteški – prigovorila mi je Mira Marković kad sam joj u jednom trenutku kontrirao njezinoj tezi da su Amerikanci i NATO njezina supruga “rušili jer im se nije uklopio u njihov koncept” i jer se “pobunio protiv kolonijalizma koji su oni nosili sa sobom gdje god su stigli”. Kontrirao sam joj podsjećajući na činjenicu da su ga pokušali zaustaviti da, nakon pokretanja agresije i ratova na tri susjedne republike, to isto ponovi još jednom na Kosovu.
Ali i to bježanje od stvarnosti, bježanje u stanje negacije i u fantazije, također je puno govorilo samo po sebi, i bilo je važno upoznati javnosti s time. I bilo je važno da Mira Marković u svom ruskom utočištu ne provede posljednje godine svoga života u osjećaju da ne mora nikome ni za što odgovarati. Osjećaj da će ih istina ipak progoniti do posljednjeg daha - to je ono od čega možda i ponajviše strahuju ljudi koji su se, kao Slobo i njegova Mira, našli na pogrešnoj strani povijesti.
Mira Marković puno je teoretizirala o tome kako ne vidi nikakvav “heroizam u tome kad 19 najjačih zemalja, koje raspolažu najvećim dostignućima vojne tehnike, odluče da bombarduju jednu malu, sankcijama iscrpljenu zemlju koja samo brani svoj teritorijalni integritet”, misleći naravno na NATO i na Srbiju. Ali suočena s pitanjem kakvo je to junaštvo bilo kad JNA i srpski dobrovoljci, svi pod ravnanjem njezina Slobe, sravne Vukovar sa zemljom i poubijaju ranjenike izvučene iz bolnice, ili kad bosanski Srbi uz aktivnu podršku Beograda provedu genocid u Srebrenici, pa kad joj se još skrene pozornost da su se svi ti zločini dogodili prije NATO-ove intervencije koja je pokušala zaustaviti daljnje ponavljanje obrasca tih zločina…
Prekinula je razgovor
Suočena, dakle, s time, Mira je bježala u prekid razgovora. Na koncu ga je i prekinula, ustala se sa stola kavane Čehov u središtu Moskve, i izgubila se u vrevi Tverske ulice. Prije odlaska, počastila me epitetom najbezobraznijeg novinara s kojim je razgovarala.
– Mladi gospodine, nisam friška u komunikaciji s medijima, dvadeset i više godina sedela sam s beskrajnim novinarima, i u Aziji i u Europi i na zapadu, i nisam imala tako jedan netrpeljiv i ružan kontakt. Da upotrebite mene kao sredstvo da se obračunate s mojim mužem, ja prosto ne mogu da budem u toj ulozi, to je ružno. Prenesite vašem uredniku da nitko nije bio tako bezobrazan sa mnom – rekla mi je Mira Marković.
Bio je to jedan od većih komplimenata u mojoj novinarskoj karijeri.
Zena je bila u pravu pokoj njenoj dusi .Nije se nasa nijedan novinar da je stao na stranu pravde i zastitio Srbe na Kosovu ili u Hrvatskoj Necu dalje to je duga prica