Na suđenju SDP-ovu gradonačelniku Vukovara Željku Sabi ipak će se preslušavati i audiosnimka koju je snimila tamošnja gradska vijećnica Marija Budimir, a na kojoj joj Sabo nudi političke sinekure i novac kako bi iz HDZ-ova tabora prešla u njegov. Iako je snimljena u nezakonitim okolnostima – Sabo nije znao da ga se snima, a snimku nije proizvela ovlaštena državna institucija – u presedanskoj odluci Vrhovni sud odlučio je kako je zaštita osnovne demokratske vrijednosti – volje birača – važnija od eventualnog narušavanja Sabinih građanskih prava i snimku proglasio zakonitom.
Na razini rudimentarne pravednosti takav je pravorijek logičan. Kad je objavljena, snimka je izazvala veliki interes i unisono zgražanje javnosti. Suđenje u kojem takav krunski dokaz ne bi bio iznesen i konzekventna oslobađajuća presuda među građanima bili bi doživljeni kao još jedan snažan udarac u ionako poljuljan imidž hrvatske pravne države. Politička korupcija jedna je od kroničnih bolesti hrvatskog društva, još od proglašenja neovisnosti naovamo, a sankcioniranje takvog ponašanja bitan je uvjet poboljšanja higijene na političkoj sceni. Uostalom, da je primijenio barem dio “najviših etičkih standarda” koje na državnoj razini deklarativno promovira njegov stranački šef, Sabo je nakon otkrića afere morao podnijeti ostavku i povjerenje birača testirati na novim izborima.
Dakle Vrhovni sud opet je preuzeo funkciju korektiva izvršne vlasti, što je uloga koju posljednjih godina domaće pravosuđe sve češće igra. Nakon višedesetljetne egzistencije u neraskidivu simbiotskom odnosu s politikom, domaći pravosudni sustav proživljava emancipaciju. Dapače, u okvirima protukorupcijske kampanje i uz patronat Europske unije pravosuđe je izraslo u glavnog reformatora izopačenih društvenih odnosa u zemlji, a Državno odvjetništvo – ovjenčano 94-postotnom uspješnošću svojih optužnica – univerzalni organ zaštite društvenih normi i uzusa.
Pojednostavljeno rečeno, svi dijelovi hrvatske države – osim pravosuđa – i dalje su jednako neefikasni kao i prije pet godina, samo što građani više i ne očekuju zaštitu od policije, državnog inspektorata, regulatora, agencija i ostalih institucija koje su za to namijenjene, već idu direktno u USKOK. Ta silna koncentracija odgovornosti i moći u rukama tužitelja koji optužnice pišu i sudova koji o njima odlučuju pojačana je i novim zakonskim ovlastima. Primjerice, Sabina snimka proglašena je zakonitom temeljem odredbi članka 10., stavka 3. Zakona o kaznenom postupku koji faktički suspendira obvezu zakonitog pribavljanja dokaza u slučaju da interes kaznenog progona i kažnjavanja preteže nad povredom prava. Pojednostavljeno rečeno, ako je zločin za koji ste osumnjičeni dovoljno težak, teorijski sud može uvažiti i dokaze pribavljene nezakonitim ispitivanjem, pritvaranjem, pa čak i mučenjem. A odluku o tome je li zločin dovoljno težak, a javni interes njegova kažnjavanja dovoljno jak, diskrecijskom odlukom temeljem poprilično nejasnih kriterija donosi Vrhovni sud. T
akva sustavna relativizacija osnovnog pravnog načela nužnosti zakonitog postupanja izravna je cijena državnog obračuna s korupcijom, kako onom gospodarskom tako i političkom. U slučaju Željka Sabe takvo zadiranje u demokratske vrijednosti pokazalo se opravdanim sredstvom postizanja neposredne pravde, no valja se zapitati i do čega bi sve takva praksa u budućnosti mogla dovesti. Jasne zakonske i podzakonske procedure glavni su bedem demokracije, a njihova supstitucija proizvoljnim ad hoc odlukama pravosudnih tijela – čak i kad su te odluke opravdane – opasno je poigravanje temeljima društva u kojem živimo. Da bismo kaznili Sabu i zaštitili demokraciju, sutra ćemo ga osuditi, no da bismo u tome uspjeli, trajno ćemo se odreći jednog malog dijela te iste demokracije. Tko to ima pravo odlučiti je li to društveno isplativa transakcija?
oni drugovi i drugarice koji su pričama o poštenju i sami došli na naslovnice ali radeći nepoštene stvari.. umjesto da igraju šah s ivom postali su zaštitini znak partije..toliko o novoj pravednosti za indoktrinirane mozgove..