Šuškave novčanice ubrzano nestaju – prvi put u povijesti, lani se u svijetu više kupovalo karticama nego gotovinom, a čak tri četvrtine svih transakcija odvijalo se preko četiriju banaka. Nakon što je globalni lanac zdrave hrane otvorio svoj prvi kafić za bezgotovinsko plaćanje i u Velikoj Britaniji, jedan od kolumnista utjecajnog Guardiana, novina izrazito lijeve orijentacije, iskoristio je tu prigodu da zapita koliko je neslužbeni rat protiv gotovog novca udar na slobodu pojedinca i njegovo pravo izbora? Ne radi se o pravu izbora da kupuješ ili boraviš u lokalu koji preferira virtualni novac, nego prije svega o pravu da novac ne držiš u banci!
Kolumnist Guardiana koji je postavio to pitanje zove se Dominik Frisby, do prije deset godina manje poznati komičar koji je živio od svoje spretnosti da uveseljava ljude, no život ga je iz svijeta komedije odveo u posve druge vode. Slavu je stekao nakon što je sav svoj novac uložio u zlato pa višestruko zaradio. Uslijedile su knjige i stalne kolumne, a u posljednjoj iz ožujka ove godine (theguardian.com/money/commentisfree/2016/mar/21/fear-cashless-world-contactless) poentirao je stavom da će nestanak papirnatog novca dovesti do toga da će “ionako nejednaki svijet postati još nejednakiji”.
Polovica svjetske populacije koja nikad nije vidjela banku u bezgotovinskom bi svijetu financija ostala trajno zarobljena u siromaštvu. Fran Boait, direktorica londonske neprofitne organizacije Positive money, formirane s namjerom da pronosi ideju o demokratizaciji financijskog sustava i bankarstva, upozorila je u Independentu da su države postale robovi banaka (independent.co.uk/voices/what-would-the-world-look-like-if-the-banks-crashed-tomorrow-a). Koreja je prva država koja je 2020. godinu postavila kao krajnji rok do kojega će stvoriti bezgotovinsko društvo. Švedska se nije obvezala rokovima, ali rijetka prodajna mjesta u toj zemlji primaju gotov novac, a banke su otišle tako daleko da su uklonile bankomate iz mnogih dijelova zemlje, što ni ondje nije prolazilo bez otpora dijela građana.
Švedska zatvara krug?
Središnja banka Švedske procjenjuje da će papirnati novac posve nestati za nekih pet godina, no očito da to ni u Švedskoj ne ide glatko jer se 20 posto računa još uvijek plaća gotovim novcem. Osim kartica, masovno sredstvo plaćanja u toj zemlji postaje mobilna aplikacija app Swish., što svesrdno podržava i švedska administracija jer dobiva potpunu kontrolu nad novčanim transakcijama u zemlji. Nema sivog tržišta, lako se otkrivaju kriminalni poslovi, lako se ubiru porezi, a sav je promet usmjeren preko banaka. Don Quijones, urednik magazina Wolf Street, primijetio je da čak i rijetki beskućnici u Švedskoj koji na ulici rade kao kolporteri imaju mobilne čitače bankovnih kartica, a preko njih dobivaju i milodare.
Fran Boait uvjerena je da nije riječ o progresu koji je došao s internetom, nego o tome da su države robovi velikih banaka. Takav odnos krije brojne opasnosti za cijelo društvo jer bi bankrot samo jedne velike banke srušio financijski sustav. S propašću velikih banaka vjerojatno bi nestajale i države u obliku koji danas poznajemo sa svim onim socijalnim elementima kojima se Europa ponosi.
Koliko je snažna veza banaka i država pokazuju podaci Europske komisije da su nakon financijske krize zemlje članice EU svojim bankama odobrile oko 4,6 trilijardi eura financijske pomoći!!! Koliko ljudi uopće zna tu brojku i napisati? Irska pomoć bankama premašila je vrijednost njihovih triju godišnjih BDP-a, Danska je u banke usmjerila svoja dva i pol BDP-a, novac su šakom i kapom dijelile Njemačka, Belgija, Nizozemska, Velika Britanija, pa i Švedska – zapravo sve članice EU, osim Bugarske, Malte, Češke, Estonije, Rumunjske i Hrvatske.
Tek nakon što su porezni obveznici skupo platili bankarske vratolomije krenuo je prvi ozbiljniji pokušaj politike da ograniči moć banaka.
Boraveći nedavno u Zagrebu, grčki guverner Yannis Stournaras kazao je da u Europi 2008. godine ne bi ni došlo do financijske krize, od koje se Stari kontinent još nije oporavio, da su središnje banke ranije imale alate kojima danas raspolažu. A što zapravo središnje banke kontroliraju?
– Središnje banke stvaraju oko pet posto novčane mase u obliku novca. To je slučaj od SAD-a do Ukrajine, od Italije do Islanda. Preostalih 95 posto stvorile su privatne banke u obliku kredita. Kad idete u banku uzeti kredit, taj novac je stvoren ni iz čega – navodi Boait. Bivši grčki ministar financija Yanis Varoufakis ističe da je kredit posudba iz budućnosti, novac koji nema pokriće u vremenu odobravanja, nego ga banke stvaraju ni iz čega u nadi da će ga budući rad vratiti zajedno s kamatom. Krize nastupaju kada se u tome pretjera. Budući da države jamče za štednju građana, centralnim je bankama dana zadaća da stvore stabilan okvir za poslovanje i paze kako banke raspolažu novcem štediša da ne bi izgubile novac i tako isplatu štednje prebacile na državu. No, stvari su davno izmakle kontroli kada je štednja prestala biti glavni pokretač kreditne aktivnosti banaka.
Papirnati je novac ušao u upotrebu u 17. stoljeću, u Europi ga je 1661. godine prva tiskala upravo Švedska, a po svemu sudeći Švedska će biti prva europska država koja će zapečatiti njegovu sudbinu jer su procijenili da je elektronički novac jeftiniji i ekonomičniji od papirnatog. Krug se zatvara.
No i kartice imaju svoju cijenu! Hrvatska narodna banka u godišnjem izvještaju o platnom prometu za 2014. godinu navodi da su vlasnici platnih kartica u Hrvatskoj platili 712,5 milijuna kuna raznih naknada, članarina, kamata i provizija njihovim izdavateljima.
Tri od četiri stanovnika Hrvatske imaju neku platnu karticu, no kod većine je to debitna kartica kojom podižu plaću i mirovinu jer je država za sve zaposlene zabranila isplatu plaća mimo banke, a plan je da se u dogledno vrijeme i poštari potpuno isključe iz dostave mirovina na kućne adrese. No, povrh tih obveznih kartica, milijun građana ima jednu ili više kreditnih kartica na kojima godišnje potroše oko 42 milijarde kuna. Ta svota nije mala i odgovara fondu četiriju prosječnih mjesečnih plaća u državi.
Naknade i provizije
Povijesne usporedbe kažu da su kartice i prometi putem njih, uz mobitele, najbrže rastući proizvodi 21. stoljeća i kod nas, no, prema podacima iz fiskalizacije, 89 posto svih izdanih računa još se plaća gotovinom.
Borba protiv vjetrenjača vodi se i na raznim sudskim instancama, počevši od općinskog do Ustavnog suda, a moderni Robin Hood pojavio se u liku sutkinje Zorke Ćaćić Zagrajski koja traži da joj se mjesečna plaća isplati u gotovu novcu jer ne želi bankama plaćati naknade i provizije. Njezina je tužba uslijedila nakon što je Slavko Linić 2013. godine potpisao zabranu isplate plaća u gotovini kako bi doskočio poreznim utajama. Posve je sigurno da je borba protiv e-novca kao valute budućnosti unaprijed izgubljena bitka, samo je pitanje hoće li društvo postaviti okvir u kojemu će ograničiti moć njegovih izdavatelja.
Ovrhe na novčanim sredstvima najbolji su primjer što se sve događa kad ne postoje kontrolni mehanizmi. Poznato je da su ovrhe u sadašnjem obliku ozakonjene 2011. godine, i otad je s računa građana naplaćeno tridesetak milijardi kuna raznih dugova. U osnovi, stvoreni dugovi i preuzete obveze moraju se plaćati, no država treba osigurati da provedba toga ne bude okrutna, a upravo se tom riječju može opisati hrvatska praksa ovrha. Ljudima su blokirani računi bez ikakve prethodne obavijesti, mnogi od njih nisu ni znali da su nekome bili dužni ili što je bilo najčešće – trošak ovrhe bio je dvadesetak puta veći od vrijednosti duga. Zato danas i imamo 50 tisuća građana čiji su računi mjesecima, pa i godinama, blokirani zbog glavnice koja je bila manja od 2000 kuna. Hrvatska je administracija zadnjih desetak godina osmislila samo dva uspješna projekta – jedan su ovrhe na novčanim sredstvima, a drugi vraćanje plastičnih boca u trgovine. Taj projekt bivše HDZ-ove Vlade učinio je za sirotinju više od ijedne druge socijalne mjere u državi. No kako to obično biva, boce nisu poslužile samo za preživljavanje umirovljenika i nezaposlenih nego i za bogaćenje ljudi koji su se našli na vrhu te piramide. Pokazalo se da je Vinko Mladineo, čovjek koji je osmislio naknade za plastične boce, oštetio državni fond za 130 milijuna kuna – no tko ima novca može štošta, pa i to da DORH protiv njega zaboravi podići optužnicu u zakonskom roku!!??
Zabrana isplata plaća mimo računa banaka uvedena je dobrim dijelom zbog ovrha, no tek nakon silnih pritužbi građana unesene su neke korekcije u sustav pa su razni oblici socijalnih naknada i primanja građana izuzeti od ovrha, a ograničeni su i iznosi javnobilježničkih/odvjetničkih naknada kako bi se spriječilo multipliciranje duga. Jednako kao i bankama, internet je i državi dao ogromnu mogućnost kontrole građana, ali nikad ne treba smetnuti s uma da i za kontrolora mora postojati – kontrola.
