Nadglasavanje u državnom Domu naroda Parlamenta u slučaju Zakona o RTV sustavu nadilazi okvire javnih medija u BiH i zapravo govori u kakvom se ustavno-pravnom položaju nalaze bosanskohercegovački Hrvati. Silna upozorenja novinara, stručnjaka za medije, jezikoslovaca, analitičara... nisu urodila plodom.
Neprincipijelna bošnjačko-srpska koalicija nije htjela prihvatiti riječ struke te je ne razmišljajući kakve će to ostaviti posljedice za BiH prihvatila zakon koji Bošnjacima i Srbima putem FTV-a i TV-a RS-a daje javne televizije, a Hrvatima tzv. regionalni centar u Mostaru, koji je zapravo obično dopisništvo.
Nažalost, takvome zakonu kumovali su i HDZ-ovi ministri u Vijeću ministara, koji su i ne pročitavši o čemu je riječ u državnoj vladi glasovali za zakon. Međutim, kao niti jedno drugo pitanje, zakon o RTV sustavu ujedinio je sve Hrvate, i lijeve i desne. Stvoren je općehrvatski konsenzus da Hrvati kao i ostala dva naroda trebaju dobiti pravo najmanje na TV kanal u sklopu javnoga RTV servisa.
Tako bi trebalo i ostati i s te pozicije krenuti na Sud za ljudska prava u Strasbourgu. S obzirom na europska iskustva, poglavito u Belgiji i Švicarskoj, svako drugo rješenje osim potvrde da svaki narod ima pravo na informiranje na materinskom jeziku bilo bi ravno senzaciji. Sve su oči uprte u Strasbourg!
