Želite li da vaša djeca mjesečno zarađuju od 4000 do 8000 kuna ili želite da mjesečno zarađuju od 10.000 do 30.000 kuna? I ne, oni ne moraju napustiti zemlju poput desetaka tisuća drugih.
Mogu zaraditi lijepu plaću, živjeti gdje god žele u Hrvatskoj, često vas posjetiti i priuštiti vam da imate unučad kojoj se nadate jednog dana. Ne znam nijednog roditelja koji bi odabrao da njihova djeca manje zarađuju, ali stalno podržavamo vlade koje poduzimaju radnje koje će osigurati da će naša djeca biti siromašnija. Gotovo svake godine naša vlada se spotiče oko pokušaja ˝spašavanja˝ nekoliko stotina ili možda čak nekoliko tisuća radnih mjesta gdje je plaća od 4000 do 8000 kuna mjesečno nakon poreza.
U posljednjih nekoliko dana spašavaju brodogradilište Uljanik, prošle godine spašavali su Petrokemiju, Rafineriju nafte u Sisku, itd. U posljednjih nekoliko desetljeća te firme više su puta bile “restrukturirane”, ali ništa se bitno nije promijenilo. Te kompanije i dalje imaju zastarjele tehnologije, smanjen tržišni udio, dvostruko i trostruko veći broj radnika nego što im je potrebno te snažne sindikate čiji su se vođe zavjerili s politički imenovanim upravama kako bi zadržali “stabilnost”. Donedavno mnogi od naših najboljih i najsvjetlijih umova u području tehnologije preselili su se u druge zemlje gdje su mogli nastaviti raditi posao koji vole i biti odgovarajuće plaćeni.
S porastom hrvatskih tehnoloških tvrtki ovi mladi umovi mogu ostati kod kuće, raditi ono što vole i zarađivati vrlo visoke plaće u hrvatskom kontekstu. To su vrste poslova koje većina obitelji želi za svoju djecu, ali naša Vlada ne poduzima ništa da bi ih razvijala, zadržala ili privukla iz inozemstva. Problem je sa zadržavanjem takvih ljudi da se oni natječu na međunarodnom tržištu koje nudi puno veće plaće od onih u Hrvatskoj pa ih je sve teže zadržati ovdje.
Iako plaća, nakon odbijanja poreza, od 10.000 do 30.000 kuna mjesečno zvuči sjajno za većinu Hrvata, to ne vrijedi za nekoga čiji prijatelj zarađuje dvostruko ili trostruko više u Irskoj ili Americi. Zašto su naša poduzeća tako škrta? Nisu, plaćaju tim ljudima relativno konkurentnu plaću prije oporezivanja, koja se onda čarobno smanjuje nakon što Vlada preuzme dio koji se odnosi na porez na dohodak i davanja i naknade koje se ne pripisuju porezu.
Naša Vlada tretira te ljude kao da su nasljedni milijunaši koji trebaju biti kažnjeni za svoje bogatstvo, a ne kao motore budućeg rasta i razvoja. Odgovor na privlačenje tih visokoplaćenih tehnologijskih poslova s budućnošću vrlo je jednostavan, ali nitko u Vladi ne želi slušati. Samo podignite razinu na kojoj su najveći porezi na dohodak sa 17.000 kuna na 30.000 kuna, smanjite naknade i ostala dodatna davanja i prestanite financirati “spašavanje” radnih mjesta koja će u skoroj budućnosti nestati.
Radnici brodogradilišta bore se i skandiraju ispred Vladinih ureda od kojih traže da ih “spase˝. Dok su pametni mladi muškarci i žene koji guraju naš tehnološki napredak prezauzeti da bi paradirali okolo i previše frustrirani da skandiraju i štrajkaju. Kada im bude dosta svega, samo će uzeti svoje prijenosno računalo, svoje prihode i buduću djecu i otići u zemlju koja ih više poštuje. Vlada će svojim politikama napraviti sve da se to dogodi, osim što će im spakirati kofere.
Ma nije samo problem Uljanik ili Petrokemija, veći su problem stotine tisuća ljudi na proračunu i paraproračunu. Isti ti ljudi nemaju pojma što i kako bi trebali raditi, nemaju odgovarajuće znanje, niti struku... Ima li boljeg dokaza za to od dijeljenja EU novca na načelu najbrži prst? I, što je najveći problem, nitko za to ne odgovara. Unište poduzeća, potjeraju struku i nikom ništa, još se i vesele...