Život mi je najvjerojatnije spasila proslava prve godišnjice braka. Uzela sam slobodan dan 10. rujna i taj smo sunčani ponedjeljak ranoga babljeg ljeta suprug Anthony i ja posvetili samo nama. U utorak ujutro, 11. rujna, bila sam pospana i nije mi se žurilo na posao. Poklopila sam budilicu kada je zazvonila u 7 sati i nastavila spavati još sat. Podzemnom željeznicom iz Hobokena, gradića u New Jerseyju, što ga od Manhattana dijeli samo rijeka Hudson, stigla sam u 9 sati na stanicu ispod nebodera Svjetskoga trgovinskog centra. Tada je počeo pakao - počela je posebno za naš list svoju priču Barbara Lukač, 27-godišnjakinja koja je do terorističkih napada na New York radila na 32. katu južnog Twinsa u Oppenheimer investicijskom fondu.
Tridesetak minuta stajala sam u redu za govornicu
- Kada su se otvorila vrata na vagonu vlaka - kojim sam brzo i sigurno kao svakog radnog dana prije 11. rujna doputovala do WTC-a - putnike je zapljusnuo miris paljevine pa sam pomislila da je izbio požar u kuhinji restauracije, što je bila smještena tri kata ispod napadnutih nebodera. Zabrinutost se pojavila u trenutku kad je policajac naredio da prestanemo izlaziti iz vlaka i žurno se vratimo u svoje vagone jer moramo, upozoravao je, odmah napustiti podzemnu stanicu u južnom dijelu Manhattana. Prestrašeni, uguravali smo se u vlak i kad smo trebali krenuti, jedna je žena počela vrištati da joj je vratima uhvaćena ruka i torbica i molila je da je puste. Potom je izjurila iz vlaka i najvjerojatnije nakon urušavanja pogođenih nebodera ostala zatrpana s drugim žrtvama. Kad sam doputovala natrag u Hoboken i čim sam izišla iz podzemne, doživjela sam novi šok ugledavši gusti crni dim koji se uzdizao nad mjestom gdje su do tog jutra stajali divovski neboderi. U zraku se osjećao jak miris izgorjele plastike, gume i željeza. Nikada neću zaboraviti taj smrad. Pokušala sam s mobitela nazvati supruga na posao, ali to je bilo nemoguće. Nazivala sam broj u uredu koji se već bio urušio, ali nadala sam se da zbog velike prašine i dima ne vidim dobro i da će, kad se sve razbistri, u toplom rujanskom jutru zablistati veličanstveni Twinsi.
Stala sam u redu pred javnom govornicom i tridesetak minuta čekala da bih se napokon javila suprugu i tati, koji su odahnuli kad su čuli moj glas. Odmah otiđi kući, makni se od rijeke, vikao je u slušalicu moj otac. U 10.30 u svojoj sam kući na televizoru gledala što se dogodilo. Kompanija za koju radim bila je jedan od najvećih vlasnika poslovnog prostora u Svjetskom trgovinskom centru. Šestotinjak zaposlenih bilo je razmješteno po uredima na 31., 33., 34. i 37. katu. Nitko nije poginuo najvjerojatnije zahvaljujući tome što su uredi bili na nižim katovima, ali i zbog prisebnosti mnogih djelatnika koji su imali iskustvo s terorističkim napadom iz 1993. godine.
- Kada je nešto puklo i zatreslo neboder, pomislila sam - ispričala mi je kolegica s posla - opet je kao prije osam godina podmetnut eksploziv. Ljudi su s mog 33. kata u strahu, ali smireno počeli odlaziti iz ureda i stubištem krenuli prema prizemlju. Kod 15. kata čuli su da ih interna služba izvješćuje da se vrate na radno mjesto jer nema opasnosti. Mnoge je to zbunilo i poslušno su krenuli natrag, što se pokazalo kobnom pogreškom. Čula sam da se planiraju sudski procesi protiv sigurnosnih službi koje su donijele tu kardinalno pogrešnu procjenu, što je stajala života desetke ljudi. Prijateljica mi je kazala da sve dok je živa, neće moći zaboraviti prizor koji je ugledala kad se napokon spustila do izlaza iz nebodera. Mrtvi ljudi ležali su posvuda, a vidjela je i jadnike koji su se bacali kroz prozore.
Kolegica ne želi više na Manhattan
Barbara dva i pol mjeseca nakon newyorške tragedije izgleda smireno i veselo, a s optimizmom u glasu govori da je zahvalna Bogu što je kasnila tog jutra na posao. No nije jednostavno, tvrdi, raditi s ljudima koji su preživjeli evakuaciju iz nebodera i žive pod stresom, u strahu od novih napada.
- Jedna moja kolegica nikako se ne može smiriti i stalno ponavlja da nikada u svom životu neće otići na Manhattan. Druge proganja to da su teroristi planirali da ih ubiju. Od tvrtke za koju radim i Crvenoga križa dobili smo ponude da, ako nam to zatreba, posjećujemo bez naknade psihoterapeuta. Mnogi su to iskoristili i tvrde da se zbog toga bolje osjećaju. Samu sebe ponekad zateknem u razmišljanjima o uredu kojeg više nema, a koji sam prije odlaska na odmor u srpnju potpuno uredila i ukrasila slikama. Tamo su ostale moje uspomene na menadžerski rad u prestižnom newyorškom prostoru i mnogo sitnica koja sam imala po ladicama, a i nekoliko pari modernih cipela koje sam obuvala nakon dolaska u ured, brzo skidajući one sportske, s niskim potpeticama, što su bile praktičnije za vlak i trčanje gradskim ulicama. Ne znam hoće li se moja tvrtka ikada više vratiti na južni Manhattan. Sada su nam uredi razmješteni po gradu, moj je odjel na 7. aveniji i 33. ulici, ali vjerojatno ćemo se svi preseliti u New Jersey. Zbog pozitivnijeg ozračja na poslu uveli smo nagradu za one koji izdrže cijeli radni dan da ne spomenu 11. rujna. U početku je bilo teško, ali sada svi prihvaćaju tu igru koja nas prisiljava da se koncentriramo i ne mislimo na ono tužno, što je iza nas.
Bila sam četiri puta volonter u raščišćavanju
Bila sam četiri puta volonter na ruševinama Twinsa i to je bilo strašno iskustvo. Vidjeti svu tu gomilu otpada što je nekad činio glamurozne građevine, a osjetiti miris paljevine na ulicama po kojima sam s radosti s kavom u ruci jurila na posao, nije bilo lako. Potekle su suze, a nisam se iznenadila kad sam uza sebe vidjela i muškarce kako plaču. Trebat će godina dana da se to očisti i pripremi za gradnju. Moj prijatelj iz Ukrajine, koji je radio u WTC-u, tvrdi da je njemu sve te slike bilo lakše gledati jer je prošao strahote u bivšoj Rusiji. I meni Hrvatici, kojoj je majka Dubrovkinja a otac iz Privlake kod Zadra, dakle iz mjesta koja su stradala u Domovinskom ratu, bio je manji šok doživjeti terorističke napade nego mojim američkim prijateljima koji su do 11. rujna živjeli u uvjerenju da se Americi ništa ne može dogoditi. Tu su ljudi više zabrinuti time da je Americi netko tako lako poremetio sigurnost i oduzeo epitet nedodirljivosti.
Jadranka Jureško-Kero
