Za vozača ZET-ova autobusa, 58-godišnjeg Vladu Horvatića, 6. listopada
2006. počeo je kao i svaki "običan" dan. Cijelo je jutro proveo u kući,
a oko 12 sati iz Zaprešića se uputio na posao, u Podsused. Ni slutio
nije da će toga dana postati junak koji je sve učinio kako bi iz
plamtećeg autobusa spasio stotinjak putnika. I uspio je.
Nakon dolaska na posao, oko 14 sati sjeo je za upravljač svog autobusa.
Sve je bilo normalo. Putnici su na stajalištima ulazili, izlazili...
Tko je mogao znati da će mu taj dan ostati u sjećanju kao jedan od
najtežih u njegovoj 30 godina dugoj vozačkoj karijeri?
Autobusnu liniju 109, od Črnomerca do Dugava, vozio je bezbroj puta do
toga kobnog petka. Usred špice, oko 17.30, na Jadranskom mostu Vlado
Horvatić u retrovizoru je primijetio dimnu zavjesu na stražnjem dijelu
autobusa. Dotad mu se ništa slično nije dogodilo.
Zaprepašten, stao je na Jadranskom mostu. Iako šokiran i u
nevjerici, ostao je miran. Otvorio je sva vrata i zamolio putnike da
izađu iz autobusa. Zbog njegove hladnokrvnosti, putnici su tek nakon
izlaska iz vozila vidjeli da autobus gori. Dok su oni u nevjerici
gledali što se događa, Vlado je uzeo protupožarni aparat u ruke i u
trku počeo gasiti vatru koja je sukljala. Sekunde su bile važne. Da je
reagirao samo nekoliko minuta poslije, vatra bi progutala cijeli
autobus.
Vlado nikako ne može zaboraviti jedan od najtežih događaja u svom
životu.
Iako sam djelovao smireno, danima nakon nesreće bio sam u šoku.
Kad samo pomislim što se moglo dogoditi... Bio sam rastresen, nisam se
mogao koncentrirati ni na što s uzbuđenjem govori Vlado dok se
prisjeća najstresnijeg petka. Sretan je, naglašava, što nitko nije
stradao.
Iako voli svoj posao, jer u životu je vozio sve, od bagera do autobusa,
kaže kako je prijevoz putnika ipak najteži. Odgovornost je prevelika, a
nova vremena donijela su, smatra, prebrze aute i ceste zbog kojih nije
uvijek lako bi vozač.
Nikad nisam skrivio nesreću, vozači moraju biti smireni i
koncentrirani za upravljačem. Boli me kad vidim koliko mladih gine na
cesti jer nema kulture ponašanja za upravljačem tumači Vlado.
Privatno već godinama ne vozi automobil. Najviše uživa u vožnji
biciklom.
Nedavno su mi produljili vozačku na pet godina, dok je nekim
mojim mlađim kolegama produljena na samo godinu dana. Nikad nisam bio
bolestan, ne pijem, ne pušim, a zdrav sam zahvaljujući fizičkoj
aktivnosti odaje nam Vlado recept svoje vitalonosti.
Najviše uživa na svom gruntu na Jagodišću, gdje obrađuje vinograd,
voćnjak i povrtnjak, a osmijeh na licu pun ponosa pojavi se čim ugleda
svoju najveću ljubav, petogodišnju unuku Mateu.
Iako je tijekom dugog staža u ZET-u doživio svašta, govori Horvatić,
tog je dana shvatio kako je vrijeme da se makne s ceste. Najveća želja,
odlazak u mirovinu, nakon Nove godine vjerojatno će se i ostvariti. A
tome se najviše veseli supruga Mira.
Vrijeme je da se mi stari ostavimo volana, previše smo toga
prošli i doživjeli. Nije lako voziti putnike po ledu, kiši, snijegu,
postalo je prenaporno. Došlo je vrijeme da se odmorim ističe
Vlado, koji u mirovini neće ljenčariti, jer na to, naglašava, nije
naučio. O njegovoj nesebičnosti i srdačnosti govori i veseli
tromjesečni mješanac Bobi, kojeg je Vlado udomio prije nekoliko dana.
Volim pomoći, kako ljudima tako i životinjama. Bobi je naš novi
član obitelji ponosno kaže Vlado dok se njegova unučica igra s
njihovim novim kućnim ljubimcem.
Vlado će nakon Nove godine opet izbivati iz kuće. Ne kako bi sjeo za
upravljač autobusa, nego kako bi ispunio svoju najveću želju i nakon 45
godina ponovno vidio svog brata u Australiji. Iako se gotovo svaki dan
čuju telefonom, s nestrpljenjem očekuje dugoočekivani bratski zagrljaj.
Krenuo je trbuhom za kruhom kaže naš junak, koji jedva čeka
sjesti u zrakoplov i krenuti u Australiju, gdje će tri mjeseca biti s
bratom. Imat će o čemu pričati...
HRVATSKI ANĐELI Vlado će uskoro, prvi put nakon 45 godina, zagrliti brata
Spasio putnike iz plamtećeg busa
