Povijesni je dan za Ukrajinu 27. lipnja 2014. godine, a vjerujem i za cijelu Europsku uniju. U Bruxellesu je potpisan trgovinsko-gospodarski dio Sporazuma o pridruživanju između moje zemlje i EU koji dopunjava njegov politički dio sklopljen još 21. travnja ove godine. Tako je Ukrajina napravila izuzetno važan korak prema ostvarenju svog strateškog cilja – stjecanju punopravnog članstva u ujedinjenoj Europi.
Etapu pridruživanja na putu europskih integracija prošle su sve zemlje zapadnog Balkana. U velikoj su mjeri ti sporazumi bili i instrument kojim je Europa htjela staviti točku na tragični ratni period njihove povijesti i otvoriti pred njima novu, puno svjetliju perspektivu. Situacija s ukrajinskim sporazumom ispala je znatno dramatičnija jer, ako se sjetimo svih nedavnih i sadašnjih zbivanja u mojoj zemlji, vidjet ćemo da je njihov glavni razlog nastojanje Kremlja da čak i pod cijenu rata ne pusti Ukrajinu u Europu.
Ukrajina je dugo i naporno išla prema potpisivanju sporazuma s EU. Priprema samog teksta trajala je pet godina. Politiku europske integracije provodio je ne samo pobjednik Narančaste revolucije predsjednik Juščenko nego i sada svrgnuti Janukovič (ili se barem tako deklarirao). Kao veleposlanik mogu posvjedočiti da je ukrajinska diplomacija u svim europskim zemljama radila punom parom. U godini prije potpisivanja sporazuma, koje se planiralo u studenom 2013. u Vilniusu, održavao sam i po desetak susreta tjedno s hrvatskim političarima, diplomatima, poslovnim ljudima, redovito nastupao u medijima kako bih pojačao podršku Hrvatske europskim težnjama Ukrajine.
I onda neki tjedan prije potpisivanja u Vilniusu kao grom iz vedra neba: predsjednik Janukovič poslije posjeta Moskvi iznenada je odbio potpisati sporazum s Europom. Zasad je teško reći je li ikada stvarno želio voditi zemlju prema europskoj demokraciji gdje nije moguća uzurpacija vlasti ili je samo glumio eurointegratora.
Bilo kako bilo, ukrajinski narod doživio je taj neočekivani zaokret kao izdaju svoje europske i demokratske budućnosti te kao podmukli pokušaj da se Ukrajina uvuče u carinsku uniju na čelu s Rusijom. Ljudi su masovno izišli na kijevski Majdan gdje su prosvjedovali više od tri mjeseca sve dok se pod cijenu mnogih života nisu izborili za pravo da sami odlučuju o sudbini svoje domovine. Krajem veljače Janukovičev je režim pao, a on je pobjegao u Rusiju. Put prema Europi bio je otvoren, ali tu se umiješala Moskva. Oružana aneksija Krima, neobjavljeni rat na istoku Ukrajine ne samo da su prekršili teritorijalnu cjelovitost naše zemlje nego je dovedena u pitanje pouzdanost međunarodnog prava, ugrožena je stabilnost u cijeloj Europi, svijet je faktički ušao u drugi hladni rat, a postoji i vjerojatnost trećeg svjetskog rata. Jer, kad se neko igra ognjem i barutom, mogućnost katastrofe uvijek je tu. Što je natjeralo Kremlj da upropasti svoju reputaciju, da se suprotstavi cijeloj međunarodnoj zajednici? Zašto je izabrao rat, sankcije i izolaciju?
Rusija je dugo službeno priznavala pravo Ukrajine da ide europskim putem. Međutim, kad je perspektiva potpisivanja Sporazuma o pridruživanju postala posve realna, Moskva se počela živcirati te činiti snažan pritisak na Kijev da se vrati u sferu njena utjecaja i da ipak odabere carinsku uniju kao rusku alternativu Europskoj uniji. Kao što sam rekoh, to je Kremlju zamalo i pošlo za rukom. Tim su veći bili šok i ozlojeđenost kad je izbio Majdan. Tijekom prosvjeda Rusija je pružala svestranu pomoć Janukoviču koga je ne bez razloga smatrala svojom marionetom, a kad je narod ipak pobijedio, živci nisu izdržali i Kremlj je krenuo u otvorenu agresiju.Iskreno govoreći, mislim da se u donošenju takve odluke radilo ne samo o trijezno isplaniranoj operaciji u stilu specijalnih službi nego i o osveti buntovnim Ukrajincima na koje je ruski predsjednik kivan još od vremena Narančaste revolucije.
Ali i njegovi pragmatični motivi sasvim su shvatljivi (premda ne i prihvatljivi). Odlazak Ukrajine u Europu znači kraj Putinova sna o obnavljanju Ruskog Carstva (neka zasad i u obliku carinske unije) i povratka na svjetsku scenu u ulozi supersile koja diktira svoju volju svim ostalima. Osim toga, Putin se kao kuge boji „revolucija u boji“ koje su se događale u Ukrajini i Gruziji i rušile postsovjetske autokratske režime skrojene prema moskovskim kalupima. Zato se svaka pobjeda naroda u susjedstvu doživljava kao neposredna prijetnja vladaru u Kremlju. A najopasnija je tu upravo Ukrajina jer su Ukrajinci Rusima najbliži rod i prelijevanje demokratskog naboja iz jedne zemlje u drugu sasvim je vjerojatno.
Zato sklapanje Sporazuma o pridruživanju znači puno više od važne ali uobičajene etape na putu jedne europske zemlje prema EU. To je ogromna pobjeda Ukrajine u borbi za svoju slobodu i nacionalno dostojanstvo, za pravo da sama odlučuje o svom povijesnom izboru. Ta borba nije završena, dapače ona je ušla u ratnu fazu, ali odsad bi Moskva morala biti svjesna: ne radi se više o primjernom kažnjavanju neposlušnog vazala, sada ona vrši agresiju na državu koja je član europske zajednice i demokratskog svijeta.
Nema dvojbe da je ukrajinska pobjeda ujedno i velika pobjeda Europe. Najveća po teritoriju zemlja kontinenta koja se nalazi u njegovu zemljopisnom centru najzad je i službeno izašla iz sive političke zone i priklonila se savezu demokratskih zemalja. Granica koja dijeli slobodu i totalitarizam, pravo i autokraciju, budućnost i prošlost pomakla se daleko na istočne granice Ukrajine. A to je već sasvim druga geopolitička slika svijeta.
Za mene je simbolično da se potpisivanje sporazuma dogodilo uoči Dana Ustava koji Ukrajinci slave 28. lipnja. Pridruživanje EU znači za Ukrajinu i pokretanje realnih demokratskih reformi u svim sferama bez izuzetka. Centralno mjesto tu pripada ustavnoj reformi nacrt koje je novoizabrani predsjednik Petro Porošenko ovih dana podnio na razmatranje parlamentu. Jedan je od glavnih noviteta decentralizacija vlasti i dodjeljivanje većih prava regijama. To ima presudan značaj za jačanje demokracije, ali i za normalizaciju situacije na istoku Ukrajine.
Ja vjerujem da sloboda i demokracija imaju ogromnu privlačnu moć i zato su osuđeni na trijumf. Danas se u Ukrajini vodi globalna bitka za vrijednosti europske civilizacije. Pobijedit ćemo ako se budemo borili zajedno.
Narod im se ubija a politicari slave pobjede, bolesno do bola. Tako je nekako bilo i na Balkanu.