Govoreći na dobrotvornoj večeri, ondašnji američki predsjednik Barack Obama veoma se pohvalno izrazio o kalifornijskoj državnoj odvjetnici, svojoj prijateljici Kamali Harris, pa je opisao kao “izvrsnu, predanu i čvrstu” te lakonski dobacio kako je i “najzgodnija državna odvjetnica u zemlji”.
Protumačen kao seksizam, potonji je kompliment donio predsjedniku toliko neugodnosti da se Bijela kuća morala javno ispričati. Za sličan primjer i ne treba ići preko “Bare”, jedan takav dogodio se u veljači ove godine u našem sokaku, kada je ministar zdravstva Milan Kujundžić, obilazeći KB Dubrava, dobacio ravnatelju: “Lako je tebi kad imaš mladu i lipu glavnu sestru.” Prema prigodnoj anketi na jednom portalu, 64 posto ispitanika smatralo je kako ova izjava nije seksistička te kako je riječ o komplimentu.
Pa ipak, pritisak javnosti bio je toliko snažan da se ministar morao javno ispričati i da “izražava žaljenje ako je prijateljski pozdrav izrečen u šali mojoj kolegici, s kojom sam radio u KB Dubrava više od 25 godina, bio neprimjeren”, a promptno se oglasila i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić ističući da “javne osobe snose posebnu društvenu odgovornost te da moraju voditi računa o tome da izjavama i stavovima utječu na formiranje percepcije velikog dijela javnosti koja bi takvu retoriku mogla uzeti za primjer vlastitih stavova ili ponašanja”.
I prije Kujundžića, s pozicija moći i vlasti stizale su uvrede, prave verbalne eskapade netolerancije i nesnošljivosti koje su daleko prelazile granicu uljuđenog javnog govora.
Kada je bivši hrvatski premijer Zoran Milanović, polemizirajući s jednim profesorom na temu građanskog rata, ispalio kako “nam stručnjaci za finski rat iz Špičkovine ili Vukovine objašnjavaju koliko je bilo mrtvih kao da su ih oni osobno prebrojavali”, bio je prisiljen gasiti vatre uz pomoć PR stručnjaka koji su mu savjetovali da pod hitno posjeti Špičkovinu i umiri tamošnje glasače (SDP-a!), što je u konačnici i učinio.
Brzopotezna na verbalnom obaraču, pokazalo se, bila je i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović kada je za nerede na utakmici Hrvatske i Češke u Francuskoj optužila famozne orjunaše, političku organizaciju koja ne postoji od tridesetih godina 20. stoljeća.
Kasnije, posipajući se pepelom, ispričala se riječima kako je pogriješila kada je huligane nazvala orjunašima. “Trebalo ih je nazvati teroristima jer to je pravi izraz za njih”, kazala je predsjednica.
Danas je legitimno zapitati se je li se trebala ispričati zbog korištenja općeprihvaćenog narodskog izraza koji se u domaćoj javnosti u posljednje vrijeme često koristi kada se s desnice želi diskreditirati ljevičarske ideje? Je li kuka i motika koja se podigla nakon što je Milanović upotrijebio sintagmu o Špičkovini, koja se poodavno koristi u narodu, zapravo licemjerje njegovih kritičara? Mora li političar biti odmjereniji u svom nastupu ili pak mora reći “bobu bob, a popu pop”, kako je to sugerirao komunistički političar Stipe Šuvar?
Je li poštenije jugonostalgičara nazvati jugonostalgičarom, ognjištara ognjištarom, katolibana katolibanom, populista populistom ili je nužno poštovati taj nepisani novi bonton koji nalaže izbjegavanje terminologiju koja vrijeđa?
Je li poštenije aktualni referendum o izmjeni izbornog sustava bilo reklamirati stvarnim ciljem, odnosno dokidanjem prava nacionalnih manjina ili ga zamatati u floskule o brani protiv izbornog inženjeringa, a onaj prethodni o uvođenju odredbe o braku kao životnoj zajednici žene i muškarca u Ustav nazvati inicijativom koja se protivi istospolnim zajednicama u bilo kojem obliku?
Uistinu, stanuje li u Hrvatskoj politička korektnost i je li ovaj termin tek krinka za nametanje ideologije uz pomoć cenzure i sužavanja slobode govora? I što je to uopće politička korektnost?
Mjera je i surov govor
– To je ono što svatko misli da zna što jest, ali nitko u to nije siguran. A kako bi i mogao biti kad oni koji je zagovaraju izbjegavaju dati njezino točno značenje. Slučajno? Sumnjam. Prije bi se moglo reći da se s političkom korektnošću događa isto što i s drugim ideološkim tvorbama: zamagljuju se kako bi se u njih moglo utrpati ono što vam u određenom trenutku odgovara! Politička korektnost nije, dakle, od onih pojmova koji se s vremenom istroše ili isprazne od svog izvornog sadržaja – ona zapravo nikad nije ni bila jasno određena – navodi povjesničar prof. dr. sc. Ljubomir Antić.
Prema nekima, izvore političke korektnosti treba tražiti u ranim fazama Lenjinove revolucionarne aktivnosti pa dalje preko Maoa, Nove ljevice, feminizma, postmodernizma i napokon multikulturalizma. U sklopu posljednjega, prve su je revitalizirale lezbijke u feminističkom pokretu kasnih 70-ih i početkom 80-ih godina, da bi se konačno etablirala u Clintonovoj eri 90-ih.
Ono pak oko čega se svi slažu jest da se aktualna politička korektnost oblikovala na američkim sveučilištima, gdje su se donosili svojevrsni kodeksi govora, odnosno što i kako se smije govoriti ili ne govoriti. Iz “akademskih gulaga” ona se uskoro prelijeva po cijeloj Americi, da bi se na valu globalizacije (amerikanizacije) vrlo brzo, kao i drugi dobro dizajnirani američki proizvodi, proširila cijelim Zapadom.
– Kako je kontroverzna, politička korektnost različito se definira. Prema jednima ona se svodi na zahtjev da se izbjegavaju riječi i geste koje se mogu shvatiti kao vrijeđanje ili omalovažavanje nepovlaštenih društvenih skupina, dok je drugi opisuju kao nastojanje da se putem novogovora ostatku društva nametne nečija ideologija, odnosno uvede cenzura i ograniči sloboda govora. Zastupnici druge definicije potkrepljuju je primjerima kojima se služe zagovornici političke korektnosti, dok oni – ne ograđujući se od tih primjera – tvrde da se tom metodom samo žele ocrniti njihova dobra nastojanja – mišljenja je profesor Antić.
Za političkog analitičara Davora Gjenera ova je tema, kako kaže, jedno jako neugodno minsko polje.
– S jedne strane u pristojnom društvu ono što nam na kraju dana ostaje jest to da budemo pristojni jedni prema drugima. Ja jesam veliki zagovornik građanske pristojnosti u razgovoru, znači, bez difamiranja, izvrtanja činjenica gdje nekome podmećete ono što nije bila njegova intencija, međutim, isto tako sam protiv toga da se pod političkom korektnošću zapravo prikrivaju prava društvena pitanja i da se o ozbiljnim društvenim pitanjima onda ne razgovara.
Tu se uvijek radi o vrlo osjetljivoj situaciji kad je jedno pravo ugroženo drugim. Vještina političara u pristojnim društvima je da nađu mjeru, ta se mjera nalazi u različitim situacijama na različite načine. Ponekad to nalaženje mjere podrazumijeva prilično otvoren i ponekad surov govor, tako dugo dok on nije osoban – kazao nam je Gjenero pa se prisjetio slavne svađe u britanskom parlamentu čiji su protagonisti Winston Churchill i lady Nancy Astor.
Prva ženska zastupnica obratila se tadašnjem premijeru riječima: “Slušajte, da ste vi moj muž, ja bih vam u čaj u pet sati popodne stavila mišomor.”
Mudri Churchill nije joj ostao dužan: “Da ste vi moja žena, ja bih taj čaj popio.”
– Ovako nešto valja izvesti duhovito, u okviru nekakvih građanskih konvencija. Narugati se nekome i ismijati ga nije problematično tako dugo dok se to ne radi na neciviliziran način i dok se to radi s nekakvim stilom, a taj nedostatak stila najveći je problem našeg komuniciranja, kako onog političkog tako i svakodnevnog građanskog.
Mi danas nemamo onoliko stila koliko smo ga nekoć imali u medijima, u polemikama među akterima u građanskom društvu kao ni u političkom životu – kaže Gjenero, kojeg podsjećamo kako se žustre rasprave u britanskom parlamentu vode i danas, kao i jako prljave kampanje političkih stranaka diljem Europske unije, da se o problematičnoj retorici Donalda Trumpa i ne govori.
U odnosu na Zapad, gdje se na ljestvici političke (ne)korektnosti smjestila Hrvatska?
– Hrvatska nije izrazito politički nekorektna država, prije ćemo reći da je kod nas na snazi nekakav diskurs korektnosti. Kod nas se vrlo rijetko ili nikada u javnosti iskorištavaju privatne stvari koje bi mogle nekoga dezavuirati što već govori o nekakvoj političkoj korektnosti.
Problem je u tome što kod nas ima nekorektnosti tamo gdje je ne bi smjelo biti, prije svega kada je riječ o zaštiti ranjivih skupina. Mene najviše brine što se u Zagrebu puno lakše prihvaća dovođenje u pitanje korektnog diskursa prema ranjivim skupinama nego tamo gdje te skupine zaista žive. Primjer političke nekorektnosti za mene je bila ona priča u Novostima “Oba su pala”.
To je priča kakva se ne smije raditi s pozicije zaštite manjina jer zbog toga nekome na Cvjetnom trgu ili pred Charliejem ili još bliže uredništvu Novosti može biti jako duhovito, ali to prestaje biti duhovito u Kninu ili Gračacu kada taj način stvara animozitet između dviju nacionalnih zajednica. Istovremeno ti ljudi, koji su puka sirotinja ostavljena od sviju, počinju shvaćati da jedni drugima nisu krivi za nesreće i međusobno razgovaraju s jednim tipom političke korektnosti koju ne biste očekivali, u što sam se osobno uvjerio radeći na projektu prije desetak godina upravo u tom kraju.
Premda ondje žive Srbi povratnici, domicilni Hrvati i Hrvati useljeni iz BiH, oni sebe nisu nazivali Srbima, Hrvatima i Bosancima, već su pazili da ne bi jedni druge time povrijedili upotrebljavajući termine koji su nama smiješni. U tim osjetljivim područjima ti mahom neuki ljudi imaju začuđujuću političku kulturu obzirnosti jednih prema drugima, a mi to u Zagrebu u našoj isključivosti i nepromišljenosti jednostavno ne vidimo – poentira Gjenero kojeg pitamo kriju li se naši političari često iza tzv. političke korektnosti, umataju li u celofan svoju nesposobnost da svojom odlukom “prerežu”?
Francetićev poučak
– Da, iako se po tome političari razlikuju od lidera – odgovara nedvosmisleno dodajući kako će lider preko noći presjeći tako da kaže što o nečemu misli, kao što je Sanader presjekao u Slunju, šaljući onamo sanitarnu inspekciju koja je uklonila spomenik ustaškom bojovniku Juri Francetiću.
Za razliku od premijera Plenkovića koji je, kada je bila riječ o ploči HOS-a u Jasenovcu, mjesecima o toj temi izbjegavao izreći vlastiti stav zamatajući ga u smjernice na brzinski sklepanog povjerenstva koje ni nakon godinu dana nije ponudilo jasne odgovore pa ni spustilo tenzije u društvu... Pa je li onda, pitamo našeg sugovornika, korektno ponekad biti politički nekorektan?
– U puno situacija da, tako dugo dok imate pred očima zaštitu ljudskih prava. Politički nekorektnim govorom ne smijete dirati u prava ranjivih skupina, morate politički korektnije govoriti o ženama nego o problemima muškaraca, s više političkog takta morate govoriti o problemima političke manjine nego kad je u pitanju politička većina, a naročito možete puno otvorenije govoriti o problemima unutar većinskog korpusa u odnosu na manjinski politički korpus – zaključio je analitičar Davor Gjenero.
Uistinu, kako je ideja političke korektnosti, čiji je cilj bio stati na kraj rasizmu, seksizmu, homofobiji i drugim oblicima diskriminacije, prerasla u fenomen koji je nobelovka Doris Lessing opisala kao “mentalnu tiraniju koja najviše zastrašuje u onome što nazivamo slobodnim svijetom”?
Na to je pitanje potražio odgovor i izvanredni profesor s Fakulteta političkih znanosti dr. sc. Enes Kulenović u svom radu “Smrt mentalne tiranije”. Posljednji čavao u lijes političke korektnosti kao progresivnoga političkog projekta, primijetio je profesor, nisu zabili njezini konzervativni protivnici u kulturnom ratu, nego liberalni satiričari kroz serije i emisije poput Simpsons, South Park i Politically Incorrect.
Ismijavajući političku korektnost, oni su razotkrili kako je posrijedi samoporažavajuća ideja koja se – poput slike Doriana Graya – pretvorila u svoju ružnu i monstruoznu suprotnost.
Konferencija Hrvatska kakvu trebamo, 5 godina u EU
Glede političke korektnosti, drugarice: 'You can call me whatever you like. You could piss in a jar and call it Granny's Peach Tea; take a weapon of assassination and call it deterrence. You won't fool a fly or me. I'm not gonna drink it.'