Nastavi li se ili još i ubrza trend njihova smanjivanja, Srbi bi u Hrvatskoj mogli postati zanemariv statistički podatak, etnički artefakt, nešto kao “bilo pa ga nije”. Naravno, ako su istinite tvrdnje Veljka Džakule.
Naime, nekadašnji potpredsjednik SAO Krajine, jedan od vođa “srpske revolucije”, a sadašnji predsjednik Srpskog demokratskog foruma, tvrdi da se u, kako kaže, povratničkim krajevima događa stalno odumiranje, tj. da 53 čovjeka umru, a rodi se tek jedno dijete. Da bi se spriječila ta demografska katastrofa, Džakula traži državnu intervenciju.
Neki će hrvatski stekliši vijest o smanjivanju Srba u Hrvatskoj sigurno doživjeti kao radosnu vijest, a mnogi umjereni Hrvati pošiziti da to čuju baš od Džakule i upravo sada kada se zna da je depopulacija u Hrvatskoj opći trend i da se ne odnosi samo na “srpske krajeve”.
Možda će se naljutiti još i više na Džakulino traženje da vlast u ovom vremenu krize, kada je posla manje za sve, ulaže u otvaranje novih radnih mjesta samo za Srbe povratnike. Mnogima će se Hrvatima sigurno dići tlak i zbog činjenice da Srbi koji su svojedobno ustali protiv hrvatske samostalnosti i državnosti, a potom protiv nje počeli i rat, sada traže da im upravo ta Hrvatska osigura ono što ne može ni Hrvatima.
Prosječni Hrvat obično rezonira: da Srbi nisu počeli rat i tako gospodarski unazadili Hrvatsku, ona bi sada bila razvijena, a u njoj posla za sve. Otkuda hrvatskim Srbima bilo kakvo pravo, nakon svega što su protiv Hrvatske učinili, od nje tražiti ono što nemaju ni Hrvati?
Postoji zajedničko hrvatsko sjećanje da su ovdašnji Srbi mahom bili pristaše i sljedbenici politike Slobodana Miloševića. Ta je politika jugoslavensku federaciju htjela pretvoriti u državu srpske prevlasti. U Hrvatskoj nije bio mali broj Srba koji su miloševićevsku Jugoslaviju shvaćali kao Veliku Srbiju.
Memorandum SANU kao ključni dokument poželjne srpske države nije napisan u Beogradu, odnosno Srbiji. Taj je politički i ekspanzionistički program napisan u Hrvatskoj, 1986. u Primoštenu, u kući srpskoga akademika prof. dr. Jovana Raškovića. Upravo je Rašković kasnije postao predsjednikom Srpske demokratske stranke i neformalnim političkim vođom Srba u Hrvatskoj.
Njega su slijedili i na njegove političko-etničke mitinge hrlili. Na jednom takvom primordijalnom zboru u Srbu u ljeto 1990. godine, dok Srbi još traže kulturno-političku autonomiju, Rašković okupljenom mnoštvu, uspaljenoj masi, dovikuje: “Ovo je neoružani ustanak srpskoga naroda!” Ubrzo je taj raškovićevski ustanak bez oružja pretvoren u oružanu pobunu.
Mnogi Srbi koji su u toj pobuni sudjelovali nakon Oluje su pobjegli iz Hrvatske. Taj povijesno-psihološki i politički kontekst sigurno određuje i hrvatski odnos prema Srbima i prema tzv. srpskom pitanju u Hrvatskoj. U Hrvatskoj koja je i zbog negativne uloge mnoštva Srba u nedavnoj prošlosti ekonomski osiromašena i demografski unazađena gotovo svako ekskluzivno srpsko traženje izaziva negodovanje i ljutnju.
Tako nasuprot Nacionalnom forumu prof. dr. Nikice Gabrića, koji o demografskoj budućnosti Hrvatske govori kao o općem hrvatskom problemu, Džakulin SDF potencira samo srpski populacijski problem. Nema nikakve sumnje da su “srpski krajevi” u Hrvatskoj demografski devastirani, no unazađeni su najviše upravo krivnjom Srba koji su ondje živjeli.
Siromaštvo i manjak novorođenih, a višak starih i nemoćnih nisu samo problem krajeva gdje su nekoć Srbi bili većina. Slično je stanje, primjerice, i na Žumberku, a pogotovo na otocima.
Srbi su slijeđenjem velikosrpske politike zapravo u Hrvatskoj sami sebe iskorijenili na prostorima gdje su vjekovima obitavali i koje su unapređivali. Kao što su bezglavo i masovno išli za ne osobito bistrim milicajcem Milom Martićem, tako su na koncu “po logici ptičjeg jata” nagonski i kolektivno otišli i iz Hrvatske.
Osim pokojnoga Milana Babića, nitko se od bivših krajinskih političkih baraba nije ni za što pokajao, pa ni Džakula. Danas se, eto, i takav tip zalaže za popravljanje onoga što je i sam nekoć uneredio!
Srbi više nisu politički problem, ali etnički, demografski i civilizacijski jesu. Danas bi za Srbe, a i za Hrvatsku bilo loše da postanu tek obična statistička činjenica.
Srbi moraju najprije unutar sebe provesti jedan konačni obračun sa beogradskom čaršijom,sa pročetničkim elementima sa slijepim hrvatomrscima itd,itd. Mora konačno stasti mlada generacija koja će propagirati ljubav prema i poštovanje prema napaćenom i proganjanom vjekovima hrvatskom narodu. Neka budu ponosnii da žive u Hrvatskoj,neka slave njene blagdane kao i svoje . to je za njih jedini prosperitet, neka prestanu slušati mzaostale svoje vođe koji će ih do kraja uništoiti.