Na sudnici u gradu Bambari razbijeni su vrata i prozori. Gornja ploha sudačke klupe, stolovi i stolci ukradeni su. Podovi su prekriti papirima – ostacima arhive i evidencija iz građanskih parnica. Uzeo sam nekoliko odvojenih stranica; neki dokumenti datiraju čak iz kolonijalnog doba. Pravosudni sustav u Srednjoafričkoj Republici danas izgleda upravo poput te sudnice. Izvan glavnoga grada Banguija nema policije, nema tužitelja ili sudaca, svuda su samo koalicijske snage Séléka, koje su preuzele kontrolu nad zemljom u ožujku. One ne primaju plaću; umjesto toga uspostavljaju kontrolne točke ili odlaze na tržnicu i iznuđuju novac ili pljačkaju kuće.
Desetljeća nestabilnosti i borbe
Ali one ne samo da pljačkaju. U bolnici u Bambariju sreo sam neke njihove žrtve. Osamnaestogodišnja Martine bila je u četvrtom mjesecu trudnoće kad je silovana te je pobacila. Annette je pogođena metkom u ruku jer nije htjela pustiti ono malo novca što ga je zaradila na tržnici. Mnogi su ubijeni. Otišao sam na lokaciju pretpostavljene masovne grobnice koja se tek treba istražiti. Lokalno stanovništvo slaže se da su žrtve pogubljene po kratkom postupku, ali nije jasno pripadaju li počinitelji snagama svrgnutog predsjednika Bozizéa ili snagama Séléke.
Loše upravljanje, korupcija, zanemarivanje sjevera i diskriminacija prema njegovim većinom muslimanskim plemenima obilježavali su Bozizéov režim. Pa je stoga bilo malo otpora kad su sjevernjaci, potpomognuti borcima iz Čada i Sudana, pregazili ostatak Srednjoafričke Republike, uključujući Bangui. Bozizéove trupe vršile su zločine, proizvoljno uhićivale, mučile i po kratkom postupku pogubljivale navodne pristaše Séléke. Kad je Séléka preuzela vlast, nasilje i uništenje dostigli su neviđene razmjere u zemlji koja je već propatila desetljeća nestabilnosti i borbe.
Nakon što su proživjeli ubijanja ili silovanja, mnogi se i dalje kriju u divljini. Naglo širenje malarije i drugih bolesti, visoka smrtnost pri porodu i pothranjenost vjerojatno će ubiti više ljudi nego nasilje vezano uz sukob. U nekim područjima posijano je manje od dvadeset posto uobičajenih biljaka i početkom 2014. godine može se očekivati osjetan manjak hrane.
Sigurnost je u glavnom gradu Banguiju u zadnjim mjesecima veća. Kao rezultat intervencije Ekonomske zajednice srednjoafričkih država (Economic Community of Central African States – ECCAS), Afričke unije i šire međunarodne zajednice, osnovana je relativno obuhvatna prijelazna vlada. Pa ipak, vrlo je slaba i ima mali utjecaj izvan glavnoga grada. Javne škole zatvorene su od prosinca 2012. godine, a na svakih pet medicinskih ustanova jedna radi.
Ako se sigurnost ne veća, nastavnici i liječnici koji su se sklonili u glavni grad neće se vratiti u škole i klinike. Više od 650.000 djece izgubit će još jednu školsku godinu, izgubit će se još jedna žetva te će još više ljudi biti silovano ili ubijeno. Religiozna i etnička podjela produbit će se što će povećati rizik pravog građanskog rata, a to će destabilizirati širu regiju. Mnoge žrtve sve više vjeruju da su bile mete jer su kršćani. Čuo sam neke kako kažu: “Muslimana je u ovoj zemlji manje od 15 posto i osvetit ćemo im se.”
Nažalost, kriza u velikoj mjeri ostaje izvan pozornosti medija i međunarodne zajednice. Srednjoafrička Republika nema šesteroznamenkasti broj žrtava poput Sirije i nije blizinu Europe poput Malija.
U srcu Afrike u kojem vlada bezakonje, na površini kao Francuska i Belgija zajedno, Lord’s Resistance Army (Božja vojska otpora) pronašla je u Srednjoafričkoj Republici sigurno utočište za djelovanje i regrutaciju. Uskoro bi ih mogli slijediti pobunjenici iz Čada i Darfura te islamistički ekstremisti iz Malija, Nigerije i Somalije. No, tko može jamčiti sigurnost? Službenici bivše policije i žandarmerije ne mogu se vratiti jer im njihovi prijašnji neprijatelji, Séléke, ne vjeruju. A snage Séléke ne mogu osigurati sigurnost jer im stanovništvo ne vjeruje.
Potrebna pomoć svijeta
Djelotvorno rješenje mogla bi biti integracija, skupna obuka i angažiranje ograničenog broja elemenata i bivših snaga sigurnosti i Séléke. Međutim, oni se moraju provjeriti kako bi se isključili počinitelji povreda ljudskih prava. Druge bi trebalo razoružati i demobilizirati, vratiti u domovinu ili reintegrirati. Međutim, za to će trebati vremena i to zahtijeva snažnu međunarodnu podršku na političkoj i financijskoj razini.
Premalo je vojnika, trenutačno 1300, u regionalnim afričkim trupama misije ECCAS u sklopu MICOPAX-a u Srednjoafričkoj Republici da bi se stabilizirala situacija. Lokalno stanovništvo također ne vjeruje trupama iz nekih susjednih zemalja. Regionalne trupe moraju se hitno ojačati većim i više diversificiranim međunarodnim snagama pod Ujedinjenim narodima. Takvo angažiranje pomoglo bi osiguravanju sigurnosti, zaštiti civila i stvaranju povoljnih uvjeta za slobodne i pravedne izbore unutar 18 mjeseci kako je predviđeno sporazumima iz Librevilla (Libreville Agreements).
Da bi se zaliječili ratni ožiljci i postiglo mirenje trebat će dulje nego za popravak sudnice u Bambariju. No, funkcionalna sudnica važan je stup za bolju budućnost: nakon sigurnosti, sljedeći prioritet trebaju biti vladavina prava, prijelazno pravosuđe i odgovornost za zločine koje su počinile obje strane sukoba.
>> Od gladi u Somaliji umrlo 133.000 djece mlađe od 5 godina
