Ljudi ostaju u lošim vezama kad njihov strah od nepoznatoga nadvlada njihovu moć prosudbe koja ih upućuje da prekinu takve veze.
Ulagači u loše tvrtke čuvaju svoje dionice unatoč (ponekad ogromnim) gubicima jer su uložili previše novca i ega da bi odustali. Kockari ostaju za stolovima za kojima gube jer se boje suočiti s činjenicom da su u nevolji i nadaju se da će im se sreća preokrenuti. Iako su ovo ekstremni primjeri, svi smo vjerojatno osjetili posljedice blažih verzija ovakvih situacija. Godinama, pa čak i desetljećima, ostajemo na radnim mjestima koja nam uništavaju duh i dostojanstvo. Inzistiramo na popravljanju pokvarenih uređaja čak i kad je vrijeme da odustanemo i kupimo nove. Ovakva nas stabilnost samo iscrpljuje, no svejedno to radimo. Koliko god loša bila situacija, naša je, poznata nam je i definira nas, a alternativa ne nudi ništa od navedenog. Biramo đavla kojeg poznajemo umjesto đavla kojeg ne poznajemo.
Zamislite Hrvatsku čija se sveučilišta redovito nalaze na popisima najboljih svjetskih sveučilišta. Zamislite Hrvatsku čije tvrtke dominiraju nišama svjetskog tržišta. Zamislite Hrvatsku čija ekonomija konstantno raste brže od ekonomija konkurenata. Zamislite Hrvatsku koja ima priliku probirati ulaganja najdinamičnijih svjetskih kompanija poput Alphabeta, Amazona ili Tesle. Zamislite Hrvatsku koja je magnet za bistre, obrazovane mlade ljude iz naprednih zemalja koji ovdje žele – i mogu – ostvariti svoje snove.
Zamislite Sabor pun odgovornih, nesebičnih i inteligentnih zastupnika. Zamislite hrvatske parkove pune zaigrane djece i zadovoljnih umirovljenika. Ovakvu stabilnost vrijedi održavati, razvijati i braniti. Međutim, kako bi ovakva stabilnost jednog dana mogla postati stvarnost, moramo prvo otvoriti oči. Naša sveučilišta nisu ni blizu zavidne razine, a situacija se samo pogoršava. Izuzev par iznimaka, naša poduzeća jedva ostavljaju ikakav trag na svjetskim tržištima, a čak i kad se to dogodi, radi se o slučajevima poput Agrokora – dakle, primjećuju nas iz posve pogrešnih razloga.
Ulagači nas izbjegavaju kao da smo okuženi pa smo osuđeni na omanja ulaganja u manje konkurentnim poljima – jer nismo u poziciji gdje možemo birati. Naš je Sabor pun mediokriteta, osobnih interesa i jala. Naši su parkovi postali domovi za ogorčene umirovljenike, dok ljuljačke i klackalice – ako nisu uništene – zjape prazne jer djece nema. Ovako izgleda naša stabilnost. Takvu stabilnost energično branimo već gotovo 30 godina. Održavamo sustav lokalne uprave koji nam prazni džepove i služi kao rasadnik za političku korupciju. Održavamo ministarstva unatoč njihovoj nesposobnosti osiguravanja kvalitetnih usluga po razumnim cijenama. Održavamo državna poduzeća unatoč činjenici da prazne našu državnu blagajnu umjesto da je pune.
Održavamo državnu kontrolu ekonomije iako znamo da našim vođama nedostaje integriteta, iskustva i talenta koji je potreban za kvalitetno vodstvo. Osigurali smo radna mjesta i beneficije za desetke tisuća „odabranih“ koji samo blokiraju napredak obrazovanih mladih te ljudi koji ne pripadaju klanovima i strankama. Nevjerojatno smo učinkoviti u obrani stabilnosti ovakve verzije Hrvatske, do te mjere da smo je praktički balzamirali. Takvu se stabilnost ne isplati braniti.
