Ankica Tuđman napisala je autobiografiju 'Moj život s Francekom' koja je izašla u izdanju Večernjeg lista, a u kojoj je otkriveno mnoštvo nepoznatih detalja iz života obitelji Tuđman.
"Tri mjeseca nakon sklapanja braka ostala sam trudna", piše gospođa Ankica Tuđman. "Bila sam mlada, ali dovoljno zrela da shvatim koliko je majčinstvo odgovoran zadatak... Francek je bio ushićen mojom trudnoćom i odmah je rekao: 'Ako bude sin, zvat će se Miroslav, kao naš veliki hrvatski književnik Miroslav Krleža'. Rodila sam sina 25. svibnja 1946., godinu dana poslije našeg vjenčanja. Bili smo presretni. Gledala sam ga sretnim očima majke želeći da i on bude sretan u životu.“
Zanimljiva epizoda dogodila se kad je Franjo Tuđman prvi put uhićen. Toga hladnog 11. siječnja 1972. u 5 sati u njihov dom u Nazorovoj došla su četvorica udbaša i jedan milicionar. Tuđman, uz kojeg su bili supruga Ankica te sinovi Miroslav i Stjepan, odmah je zatražio da nezvani gosti pokažu nalog i da se predstave, jer mu „imena trebaju zbog povijesti, da se jednog dana zna tko mi je dolazio u kuću i pretraživao naše obiteljske stvari“. Zapisao je imena zbunjenih došljaka, a onda je jedan od njih, prije nego što su počeli premetačinu, upitao imaju li oružje u kući.
"Daj im pištolj, rekao mi je Francek. Otišla sam u drugu sobu i donijela svoj mali browning iz rata. Francek me pogledao ne rekavši ništa, jer je znao da postoji i njegov pištolj. No on nije znao da sam njegov pištolj, kratku berettu 9, dala Mireku da ga spremi. A ja opet nisam znala da je Miro taj pištolj dao na bruniranje Stevi, Sekinu suprugu. Šijan (jedan od udbaša) uzeo je moj pištolj i premetačina je mogla početi“, opisala je neobičnu situaciju Ankica. Oko 15 sati, nakon deset sati premetačine, uhitili su Tuđmana i odveli ga u Đorđićevu ulicu. Njegov pištolj nisu zaplijenili.
Početkom 1990-ih, u vrijeme Domovinskog rata, Ankica nije znala što točno radi njezin Mirek. „On o tome nije govorio, a s ocem, tijekom povremenih obiteljskih ručkova i susreta, nije raspravljao o svom poslu i angažmanu. Znala sam jedino da je već od ljeta 1991. bio u Hrvatskoj vojsci. Tek naknadno, malo-pomalo, doznala sam da je bio na svim bojišnicama i da je sudjelovao u svim velikim vojnim operacijama. Priče o pogibeljnim situacijama u kojima je bio, čula sam od drugih“, zapisala je Ankica, koja otkriva da je Miro odbijao očevu ponudu da ustroji obavještajnu zajednicu, a da je to na koncu prihvatio na nagovor ljudi s kojima je otišao u rat i s kojima se u ratu sprijateljio.
„Službu je stvorio“, piše gđa Tuđman, „od mladih ljudi koji prije nisu radili u jugoslavenskim službama, a gotovo svi su bili sudionici Domovinskog rata. Odlasci na bojišnicu i susreti sa šefovima izvještajnih službi, ponajprije američkih i europskih, ali i sa svih drugih kontinenata, događali su se naizmjenično i u brzom ritmu. Fascinirali su ga ti kontrasti: situacija u kojoj ljudi ginu, bore se za slobodu i opstanak, a sljedećeg dana sjedi u uredu ili najluksuznijem hotelu u Washingtonu, Parizu ili Londonu i razgovara o vojnoj i političkoj situaciji na području bivše Jugoslavije, ili dogovara zajedničke operacije s partnerskim službama. Rekao mi je da su mu najteži razgovori bili s Jevgenijem Primakovom 1994., šefom ruske obavještajne službe. Imao je susrete čak s tri direktora CIA-e, a najbolji i osobni kontakt imao je s Georgeom Tennetom“, posvjedočila je Ankica Tuđman u svojim memoarima.
