Dug i naporan put na kraj svijeta premijera Zorana Milanovića, njegove supruge, šefa kabineta i ministra obrane nije urodio nekim rezultatima, nije potpisan nikakav značajniji ugovor, nije dogovoren nijedan ozbiljan posao, ni Hrvatska nije baš naročito promovirana, a nije bilo ni značajnih državničkih susreta. No, ipak mislim da je posjet Australiji i Novom Zelandu imao barem jednu pozitivnu svrhu, jer ne odlaze baš često lideri ljevice među hrvatsku dijasporu, a posebno ne na taj daleki kontinent gdje, po pričanju, žive nacionalno najosvješteniji pa ako hoćete i najzadrtiji hrvatski iseljenici. Premijer Milanović pokazao je barem malo hrabrosti i usuda, što treba cijeniti, a onda možda i nenamjerno utjecao na razbijanje nekih stereotipa i otvaranje gorućih pitanja koja tište obje strane – i iseljenike i hrvatsku državu. Naša dijaspora očito je u početku bila iznenađena tim nezvanim posjetom, ali je brzo shvatila da je to prilika da hrvatskom premijeru izravno iskaže nezadovoljstvo koječim, a potom ga ponešto i poduči. A imao je premijer Milanović priliku štošta vidjeti pa i naučiti od naših ljudi u Australiji i Novom Zelandu. Poantu prve lekcije sam je objavio kad je rekao da fotografije Pavelića, koje se još mogu vidjeti u pojedinim klubovima, nisu izraz stvarnog ekstremizma tamošnjih Hrvata, već posljedica njihove izoliranosti. Usudim se dodati – i inata!
Svatko tko dođe iz Hrvatske u neku iseljeničku zajednicu ostane iznenađen tolikom količinom domoljublja i fokusiranosti na zbivanja u domovini. Očito je domovinu lakše voljeti iz tuđine, kako reče jedan pjesnik.
Značajan dio hrvatske zajednice u Australiji zato se desetljećima opirao asimilaciji jedinim mogućim receptom – zatvaranjem u vlastiti svijet, u kojem će biti zaštićen od utjecaja drugih etničkih grupa i u kojem će moći očuvati djelić domovinskog ugođaja. Nerijetko su slike o domovini koje su ponijeli sa sobom ostale ključna prizma kroz koju su promatrali i suvremenu stvarnost. A znamo da se najviše njih iselilo zbog neimaštine ili političkih progona u iznimno nepovoljnim političkim i društvenim okolnostima. Otud velika podozrivost i prema aktualnim zbivanjima. A Hrvatska se u međuvremenu totalno promijenila – u nekim segmentima na bolje, a u nekima na gore.
Stvaranje hrvatske države dvojako je utjecalo na naše iseljeničke zajednice. Bila je to s jedne strane velika pobjeda u očima njihovih sugrađana, koji su desetljećima čudno gledali njihovu donkihotovsku borbu protiv jugoslavenskog režima i već su im pomalo išle na živce hrvatske priče o obećanoj zemlji koja se bori za samostalnost i slobodu. Zato su naši australski Hrvati osjetili olakšanje kad su konačno dobili svoju državu i vlastite institucije, koje sada mogu legalno promovirati ono za što su oni u jugoslavenskom režimu bili proganjani. U zanosu hrvatski su iseljenici sagradili i poklonili svojoj državi novu velebnu zgradu veleposlanstva u Canberri. S druge strane, sve one silnice koje su vukle i motivirale Hrvate da se okupljaju, druže i vjeruju u stvaranje samostalne Hrvatske su popustile. Više se nije osjećala tolika potreba, a ni motiv. Nakon što je Hrvatska postala međunarodno priznata, mnogi su osjetili kako je njihova misija ispunjena te su se našli na vjetrometini u potrazi za novim ulogama i identitetima. Hrvatske katoličke misije, koje su do tada bile ključna mjesta okupljanja naših ljudi, počele su redefinirati svoju ulogu nadajući se kako će dio društvenih događanja i brige o dijaspori preuzeti nova diplomatsko-konzularna predstavništva. U najvećem dijelu to se nije dogodilo pa ljudi i dalje odlaze u hrvatske crkve rješavati svoje probleme. A teško bi naša diplomacija puno toga ostvarila u državama u kojima žive značajnije iseljeničke zajednice, bez njihove potpore. Ta je ovisnost vidljiva i danas pri organiziranju bilo kakvog zahtjevnijeg događanja, o čemu svjedoči i Milanovićev posjet, kojem je ovaj put izostala ta komponenta.
Foto: Marko Prpić/PIXSELL
Tek nakon prvih višestranačkih izbora postali smo svjesni da cijela jedna Hrvatska živi izvan naših granica i da nisu svi zločinci i ustaški emigranti, kako su ih etiketirale komunističke vlasti i ondašnje službe sigurnosti. Poznata nam je njihova materijalna i novčana potpora tijekom cijelog 20. stoljeća, a posebno u vrijeme Domovinskog rata. Međutim, manje su poznati njihovi intelektualni, lobistički, promotivni i svekoliki drugi napori. Nažalost, za razliku od nekih naprednijih država, koje su baš takvim ljudima povjerile ministarska mjesta za investicije, razvoj i gospodarstvo, nama očito ne trebaju njihovi savjeti i iskustva.
Također, nemojmo se zanositi da naši iseljenici baštine samo najbolje osobine našeg naroda. I među njima ima podjela i jala, koje svakodnevno osjećamo u domovini. Upravo taj hrvatski sindrom sputava ih da budu još organiziraniji i jači u borbi za svoja prava. Od dolaska u Australiju, Hrvati u toj zemlji nisu uspjeli nametnuti nijednog svog predstavnika u Savezni parlament u Canberri. Budući da je Australija izrazito multikulturalno društvo koje ima gotovo 200 etničkih zajednica, savezna i lokalna tijela daju izravnu potporu mnogim useljeničkim organizacijama. Hrvatska zajednica je među onima koje dobivaju najmanje jer navodno nema jedinstveno tijelo koje je zastupa. I iseljeništvo, dakle, ima svojih problema pred kojima hrvatska država ne bi smjela zatvarati oči. Primjerice, mnogi naši mladi iz dijaspore, koji su se obrazovali u novom svijetu i napravili zavidne karijere, sve manje govore hrvatski i sve manje pripadaju hrvatskoj zajednici. U tom kontekstu treba pozdraviti potporu Vlade hrvatskim studijima na Sveučilištu Macquire u Sydneyu, gdje se na znanstvenoj razini mogu upoznati s hrvatskim jezikom i kulturom, ne samo mladi Hrvati već i Australci.
Na tom dalekom kontinentu Milanović je imao priliku vidjeti kako naši Hrvati u iseljeništvu znaju što je istinska demokracija i pluralizam mišljenja te kako svoja demokratska prava iskazuju, ako treba i kroz prosvjede. Dok mi u domovini nismo ni znali što je demokracija, iseljeni Hrvati razvili su pravi pluralizam političkih ideja živeći u zemljama s razvijenim demokracijama. Zato ih sve više zbunjuju oprečne poruke i sukobi koji dolaze iz domovine te nemogućnost postizanja konsenzusa oko bilo kakvog ozbiljnijeg nacionalnog pitanja. Oni očekuju više profesionalizma, odgovornosti, domoljublja i praćenja globalnih trendova, što bi vodilo modernizaciji hrvatskog društva i institucija te postizanju stabilnije pozicije u Europskoj uniji. Oni svakodnevno gledaju kakvi su i kako se ponašaju političari normalnih i razvijenih zemalja, zato nas ne smije čuditi što ih živciraju naši političari i njihovi potezi. Zato u negativnom stavu prema Milanoviću i njegovim kolegama ima puno više prkosa zbog njihove nesposobnosti da usmjere Hrvatsku na pravi kurs nego zbog pripadnosti stranci koja baštini komunističku prošlost. A kad je riječ o jačanju međusobnog povjerenja, bojim se da smo bacili u vjetar proteklih petnaest godina. Krivnja za taj sve dublji jaz ne leži isključivo na hrvatskim vlastima već i na iseljeništvu. No, ipak sve kreće od negativne slike o dijaspori koja je građena punih pedeset godina zbog isključivo političkih razloga, te stereotipa kako je dijaspora „desno“, pa se oko nje na ljevici ne isplati ni truditi. Milanovićev posjet mogao bi zaustaviti taj trend, ako ne ostane samo na simboličnom posjetu. Globalizacijski i integracijski procesi jesu povijesna šansa, veća nego ikad prije, da se svi dijelovi hrvatskog nacionalnog korpusa kulturno integriraju te da zajedno čuvaju i promiču nacionalne interese.
Upravo zbog toga, iznimno obećavajućim čini se Hrvatski iseljenički kongres na kojem će se u Zagrebu od 23. do 26. lipnja okupiti vodeći hrvatski intelektualci iz cijeloga svijeta. Već je stiglo više od stotinu prijava profesora, znanstvenika, uglednih gospodarstvenika i stručnjaka na svim područjima djelovanja iz Argentine, Australije, Austrije, Bolivije, Čilea, Francuske, Kanade, Njemačke, Perua, Švedske, SAD-a... U znanstvenim i stručnim raspravama s kolegama iz domovine pokušat će pronaći odgovore na mnoga pitanja koja smo spomenuli te dati svoja viđenja o izlasku Hrvatske iz krize te kvalitetnijem pozicioniranju u međunarodnim političkim i gospodarskim odnosima. Uvjereni smo da će ostvariti zamisli organizatora te pripomoći u izradi i provedbi nove strategije prema hrvatskim iseljenicima temeljene na znanstvenim istraživanjima i uz potporu svih relevantnih institucija i pojedinaca iz domovinske i iseljene Hrvatske.
Drugovi iz Glavica ništa ne mogu naučiti o ljubavi prema hrvatskoj, to su jugoslaveni koji u zadnjih 100 godina nisu vidjeli oltara kamo li da u prid njim dicu krste.