Nazovimo stvari pravim imenom: sramota je da je najbogatijoj državi najbogatije nacije, koja uspijeva u toliko mnogo sektora, ne polazi za rukom osigurati smještaj, izliječiti i humano tretirati toliko svojih ljudi. Svakog dana kalifornijski je san potamnjen crnom stvarnošću obitelji, djece i starijih ljudi koji žive neuhranjeni ili na betonskom krevetu.
Rekao je to prije desetak dana guverner Kalifornije Gavin Newsom koji svjedoči kako njegova savezna država postaje zemlja bogatih i uspješnih s jedne te beskućnika s druge strane. Tisuće i tisuće ljudi u Los Angelesu ili San Franciscu, praktički najuspješnijim gradovima na svijetu, danas žive u šatorima na ulicama, automobilima ili napuštenim zgradama.
Postoje dijelovi grada, poput poznatog Skid Rowa u Los Angelesu, na čijim su pločnicima uz cestu stotine šatora u kojima ljudi žive. Stanovnici tih gradova koji često plaćaju bizarno visoke stanarine prolazeći ulicama, opisuju američki mediji, gledaju fekalije na pločnicima ili pojedince kako si ubrizgavaju heroin.
Europski pak novinari, primjerice s BBC-ja ili Deutsche Wellea, izvještavaju s tih ulica čudeći se kako je SAD zapao u krizu beskućništva u kojoj su ljudi prepušteni sami sebi u spirali skupog stanovanja i loših životnih odluka. I sve to za vrijeme onoga što predsjednik Donald Trump naziva “najsnažnijom ekonomijom u povijesti”.
Život u šatoru ispod mosta
U SAD-u je danas, prema istraživanju koje je 2019. objavilo Vijeće ekonomskih savjetnika Bijele kuće, oko 500 tisuća beskućnika, od čega ih oko 60 posto živi u skloništima. No to znači da gotovo 200 tisuća ljudi danas u SAD-u živi izvan skloništa: u autima, šatorima, ispod mostova...
Ukupno je broj beskućnika u SAD-u porastao 2,7 posto u 2019. u odnosu na godinu prije. Nigdje taj problem nije toliko velik kao u Kaliforniji gdje je samo u 2019. broj beskućnika porastao za 16,4 posto, a u toj državi danas živi gotovo 50 posto svih beskućnika bez skloništa. Od pet gradova s najvećim brojem onih bez skloništa, četiri su u Kaliforniji: San Francisco, Los Angeles, Santa Rosa i San Jose.
Mnogi se beskućnici pritom suočavaju s predrasudama: svi su oni isti, narkomani i ovisnici, sami sebi odgovorni, govore im. No, najveća su tragedija brojni ljudi bez stabilnog krova nad glavom koji rade – puno radno vrijeme. No, dom si svejedno ne mogu priuštiti.
Prošle je godine njemački servis DW objavio dokumentarac o siromaštvu u SAD-u. Prva intervjuirana osoba bila je Maria (54) koja radi devet sati dnevno, sedam dana u tjednu, kao čistačica i brine se za nemoćne u kalifornijskom gradu San Diegu. Nakon posla odlazi spavati u svoj kombi na napušteno parkiralište, i tako već godinu dana.
Na tom parkiralištu u svojim automobilima živi 30-ak beskućnika, i većinom su zaposleni: voze Uber, zaštitari su, čiste, tajnici su... Maria mjesečno zaradi oko 1500 eura (njemački servis računao je u europskoj valuti), ali ne može si priuštiti stan, kao ni ostali ljudi na parkiralištu.
Prema istraživanju iz 2017., 13 posto svih beskućnika u San Franciscu imali su stalan ili povremen posao. Svaki deseti čovjek bez doma u San Diegu, drugom gradu u Kaliforniji, također je radio. Sve to upućuje na neodrživost krilatice da su svi beskućnici lijeni ili ovisnici ili oboje.
Umjesto toga, najveći broj ljudi koji su ostali bez doma, prema istraživanju među tom populacijom San Francisca iz 2019., govori da su se u toj situaciji našli zbog gubitka posla – takvih je bilo 26 posto u San Franciscu, središtu superbogate klase iz Silicijske doline.
Bilo je 18 posto onih koji su ovisnici o drogi ili alkoholu, a 13 posto njih vlasti su zbog neplaćanja stanarine izbacile iz stanova. Isto tako, čak 31 posto beskućnika u gradu reklo je prošle godine da im je to prvi put u životu da nemaju stalnu adresu. To upućuje na trend porasta beskućništva, posebno u tom dijelu SAD-a.
U Los Angelesu beskućnici imaju i “svoj” kvart: Skid Row. U dijelu gradu u kojem živi pet tisuća ljudi preživljava i tri tisuće onih bez doma. Nepregledni nizovi šatora na pločniku sastavni su dio života tog dijela grada. No, situacija se dodatno pogoršala.
Kako je prošle godine za CNN napisao novinar LZ Granderson, danas Skid Row više ne postoji, taj kvart je umjesto toga svugdje u Los Angelesu: “Kad sam živio u centru, bilo je nemoguće hodati ijedan blok zgrada u bilo kojem smjeru bez uočavanja barem jednog beskućnika. U Silver Lakeu (dijelu LA-a, op. a.) gdje sada živim, postoje šatorska naselja. Kad vozim na posao, vidim kako ljudi žive ispod vijadukta autoceste.” Prije dvije godine na ulicama Los Angelesa umrlo je tisuću beskućnika.
New York Times prije samo mjesec dana donio je priču o bivšim beskućnicima koje su pitali kako su to postali. Od mladih ljudi čiji su roditelji izgubili posao, do ovisnika, ili pak ljudi koje je upropastila neočekivana situacija. Razgovarali su tako s Johnom Bradyjem koji je proveo godinu dana na ulicama San Diega, i to nakon što je već bolovao od depresije. Jedva je preživio, kaže i dodaje da je prije beskućništvo promatrao kao rezultate osobnih odluka.
– Sada vidim stvari mnogo jasnije – rekao je Brady koji ima fakultetsku diplomu iz biznisa.
Najveći je porast beskućnika SAD doživio nakon velike recesije koja je prije 13 godina srušila gospodarstvo i kada je broj ljudi bez posla, pa zatim ušteđevine i na kraju doma, eksplodirao, da bi se zatim smanjivao. Prije tri godine opet je porastao, prvi put od recesije. Kao što smo pokazali, raste i danas, i to sve u vremenu kada nezaposlenost u SAD-u iznosi rekordno niskih 3,6 posto.
Liberali protiv pomaganja siromašnima
Iako su mnogi koji su danas u SAD-u bez posla žrtve krutog tržišta, zanimljivo je da se gotovo svi američki stručnjaci slažu da je rješenje za mnoge od problema beskućništva upravo – tržište. Naime, pravi su razlog za brojne probleme beskućnika zakoni koji onemogućavaju gradnju novih stanova.
(Najpoznatiji je slučaj ograničenje da nova zgrada u San Franciscu ne može biti viša od 12 metara, što je dovoljno za tri kata.) Taj nedostatak stanova vodi visokim stanarinama: u San Franciscu prosječna iznosi 3700 dolara ili 25 tisuća kuna. Kad god se pokrene neka od promjena kako bi vlada izgradila više domova, ili pak, što je češće, kako bi se poduzetnicima dopustilo da to urade, politički utjecajna skupina vlasnika domova pobuni se i lobira kod lokalnih stranačkih dužnosnika da spriječe te promjene zakona. Taj je fenomen u SAD-u dobio i ime: Not in My Back Yard (NIMBY) ili “Ne u mom dvorištu”.
To su najčešće liberalni glasači Demokratske stranke koji se zalažu za socijalnu pravdu diljem zemlje, osim kad ona utječe na vrijednost njihove imovine. To je još jasnije kad se pobune zbog toga što se u njihovu susjedstvu gradi sklonište za beskućnike. Zato je, primjerice, kolumnist New York Timesa Farhad Manjoo prošle godine napisao: “U američkim se gradovima ne može živjeti. Krivite bogate liberale.”
Nije se samo New York Times pobunio protiv te prakse, Washington Post je prije tjedan dana objavio redakcijski komentar pod naslovom “Da bi se pomoglo zaustaviti beskućništvo, vlada mora osloboditi tržišta.” Umjesto da raste nekretninski balon, mora rasti broj građevinskih dozvola, govore novine. Spomenuto Vijeće ekonomskih savjetnika Bijele kuće u svojoj studiji tvrdi da bi deregulacija smanjila beskućništvo za 31 posto u najvećim gradovima: u San Franciscu visokih 54, u Los Angelesu 40, a u New Yorku 23 posto. Ukupno bi se broj ljudi bez doma u SAD-u smanjio za 72 tisuće.
To upućuje na to da bi guverner Kalifornije, kad govori o krivcima za “sramotu” bijede u svojoj bogatoj državi, morao prstom pokazati na sebe i druge političare koji su dopustili da na njih utječu bogati vlasnici stanova.
Umjesto toga, Gavin Newsom rekao je u obraćanju naciji, iz kojeg je citat na početku teksta, da bi, zato što su zdravstvo i smještaj povezani, “liječnici morali biti u mogućnosti napisati pacijentu recept za smještaj”. Ne treba ni reći da su kritičari ismijali guvernera da ne živi u realnosti te mu prigovorili da su on i drugi političari krivi za to što si mnogi koji i rade više ne mogu priuštiti unajmljivanje stana.
Sretna Amerika postoji samo u filmovima. Oko 30% stanovništva živi u prikolicama ili drvenim kućama, koje na svakih par godina razore tornada. Surove su socijalne i rasne razlike. Najveći postotak zatvorenika, kriminala, ubojstava. Više od 90% nikad nije bilo u New Yorku, Bostonu, Washingtonu...više od 80% na zemljopisnoj karti ne zna pokazat gdje je USA. 70% Latinosa ne zna engleski jezik, 50% stanovništva funkcionalno je nepismeno, a trećina nema nikakvo zdravstveno osiguranje. Vlastitog oružje je 130%. Više od 100 milijuna stalno se drogira. Imam frenda na solidnom poslu više od 25 godina u Washingtonu, kaže da ima 19 radnih dana godišnjeg. Kad se razboli, kaže, javi se poslodavcu, i koliko dana je bolestan, to mu uzmu od 19 dana godišnjeg. To je prava Amerika.