U stalnim hrvatsko-srpskim nadmetanjima iznimno se često spominje i pri tome i mistificira hrvatska kultura i srpsko junaštvo. Fraza je to koja se pripisuje Miroslavu Krleži, ali autorska prava na nju polaže Slobodan Šnajder, no to je već jedna druga tema. E kada se već toliko hvalimo tom svojom hrvatskom kulturom, onda se trebamo zapitati zašto tako malo poštujemo, primjerice, hrvatske glumce, i to u odnosu na činjenicu da Srbi iznimno poštuju svoje kazališne umjetnike. A onda i svoju kulturu.
Uzmimo primjer prije trideset godina preminuloga srpskoga glumca Zorana Radmilovića kojega su cijenile generacije i generacije ljubitelja kazališne i filmske umjetnosti i iz Hrvatske. U rodnom Zaječaru Radmilović je dobio skulpturu, ulica u kojoj je živio nosi njegovo ime, zaječarsko kazalište ponosno nosi Radmilovićevo ime, a taj grad u Timočkoj krajini već gotovo četvrt stoljeća organizira festival u spomen na tog velikog glumca. Ustanovljena je i nagrada Zoran Radmilović koju glumci doživljavaju najpoželjnijom glumačkom nagradom (prvi dobitnik bio je zlosretni Žarko Laušević). Ali nije se samo Zaječar odužio uspomeni na Zorana Radmilovića. Njegova neobična, otkvačena skulptura nalazi se i ispred beogradskog Ateljea 212 u kojem je glumac ostavio neizbrisiv trag i postao legenda, mali je reljef i na njegovu beogradskom grobu u Aleji zaslužnih građana, a na kući u Mileševskoj ulici u kojoj je živio postavljena je spomen-ploča u čast omiljenog glumca o kojem su se pričale (i još se pričaju) brojne priče. Radmilović se našao i na poštanskoj marki. Objavljeno je o njemu i nekoliko knjiga.
Tako je baš zagrebački VBZ objavio knjigu “Zalažem se za laž” koju je prema glumčevim zapisima priredila njegova kći Ana. Objavila je ona i autobiografsku knjigu “Kad je svet imao brkove” u kojoj spominje i da je Zoran Radmilović po kavanama od muzičara uvijek tražio da mu sviraju “Sa Ovčara i Kablara”, ali i da je mrzio telefon. I veliki srpski dramatičar Dušan Kovačević, autor drame “Radovan III” koju je briljantno izvodio Radmilović, ali i autor drame “Maratonci trče počasni krug” u čijoj je filmskoj ekranizaciji Radmilović glumio Bilija Pitona, priprema svoju knjigu uspomena na toga glumca s kojim se često družio. Tako se Srbija ponaša prema svom velikom glumcu koji je ostao zapamćen u cijeloj regiji.
A kako se Hrvatska ponaša prema svojim glumačkim velikanima? Kojem je to glumcu podigla spomenik (koliko već traje odiseja oko spomenika Fabijanu Šovagoviću koji je prema zamisli Zlatka Boureka trebao krasiti Osijek, premda rodni Ladimirevci imaju bistu u spomen na Šovagovića)? Koji je hrvatski glumac završio na poštanskoj marki? O kojem se našem glumcu pišu knjige? Da nema Histriona i Zlatka Viteza, tko bi se još sjećao Josipa Bobija Marottija i Mladena Crnobrnje Gumbeka? A takvih je pozitivnih primjera odnosa prema našim glumačkim velikanima premalo. Jer, bez glumaca kazališta nema. Nema ni publike. Svaka čast i dramskim piscima, i redateljima, i menadžerima u kulturi, scenografima, kostimografima, vlasuljarima i majstorima svjetla, dramaturzima i šaptačima, ali glumac je ipak u epicentru kazališnog čina. A u Hrvatskoj kao da smo na to zaboravili.
>> Nagrada Fabijan Šovagović zasluženo pripala Ivi Gregureviću
